uto - 28.06.2005
SANATORIJUM I DEO ROMANA (3. NASTAVAK)
« Zar nemate veze sa svetom?», upitah. « Mislim, zar ne idete svojoj kući posle isteka radnog vremena?»
« SANATORIJUM je moja kuća. Već nekoliko godina. Doveli su me ovde ne pitajući me za mišljenje, i rekli su mi da radim svoj posao. Znam mnoge sestre sa sudbinom sličnom mojoj. Nalaze se svuda po SANATORIJUMU i ne znaju kako da se izbave odavde. Plata je odlična, ali gde i na šta da je potrošim? Gomilam pare u svojoj sobi, ne znajući šta ću sa njima.»
« Gde vam je soba?», trudio sam se da izvučem što više informacija. Sve je moglo da doprinese bekstvu.
« Moja soba...Tihomire, suviše ste radoznali. Smirite se», reče sestra, čime je razgovor bio okončan.
Ubrzo smo stigli do glavnog hola. Četiri, pet, šest...sedam...osam, devet, deset, brojao sam one koji su pristizali. Crna lica, crvena lica, žuta, bela. Svi su imali zbunjene izraze. Uplašene. Sa mnom, bilo nas je trinaest. Razgovor je bio nemoguć jer smo, očigledno, svi govorili drugačijim jezikom. Zato smo se samo posmatrali saučesničkim pogledima. Bacio sam pogled na zidove. Slike na njima su živele svojim životom. Neponovljiva dela. Slika koju sam posmatrao prethodnog dana, u svom sadržaju je izražavala malu ribarsku barku nasred pučine, dok su je obuhvatali veliki zeleni pipci iznedreni iz mora. Par galebova. Boja. Senke. Besmrtno.
Onda je došao dr. Kristovski i odmah prešao na stvar. « DA NE DUŽIM MNOGO, SADA STE OVDE I TO JE VAŠA JEDINA STVARNOST! JA NISAM NACIONALISTA, ŠOVINISTA NITI RASISTA! SVI STE MI ISTI I SVI ĆETE IMATI ISTI TRETMAN! OVDE POSTOJI RASPORED DNEVNIH AKTIVNOSTI KOME SE MORATE POVINOVATI! TAKO NEĆE DOLAZITI DO NESPORAZUMA I NIKO OD VAS NEĆE IMATI RAZLOGA DA TVRDI KAKO GA MRZIM JER TO I NIJE TAČNO! A TI, CRVENI, NE GLEDAJ ME KAO DA SI MI ŽELJAN SKALPA! OBORI POGLED! OBORI POGLED!!!»
Pošto sam stajao do prozvanog čoveka očiglednog indijanskog porekla, blago sam ga klepio po potiljku, te je ovaj skinuo pogled sa doktora.
« Ne razume vas», rekoh doktoru Kristovskom. « Nijedan od ovih ljudi vas ne razume, osim mene. A ni ja nisam siguran da li vas razumem.»
U nekim situacijama ne umem da oćutim. Ova je bila jedna od takvih.
« TI!», gromko mi se obratio doktor. « UPAMTIO SAM TE, I IME SAM TI UPAMTIO, TIHOMIRE! NAJVEĆE ZLO ZA POJEDINCA U OVOJ USTANOVI JE KAD MU JA IZ PRVE UPAMTIM IME!»
« Briga me. Vi zaista ne mrzite nikog, osim samog sebe. A upravo zato mrzite čitav svet», nastavio sam. Bilo je to jače od mene, iako sam znao da ću se uvaliti u nevolje.
Doktor je to potvrdio. « UPRAVO SI REKAO ČAROBNU FORMULU SVOJE PROPASTI, TIHOMIRE! ŽALIĆEŠ ZBOG TOGA!»
« Doktore, vas obavezuje Hipokratova zakletva i prema vašem pozivu i prema vašim pacijentima, i to treba da...»
« KAKVA HIPOKRATOVA ZAKLETVA?! TOM HIPOKRATU SU I KOSTI ISTRULILE! I KAKVI STE VI PACIJENTI? OD ČEGA BOLUJETE? VI STE OVDE JER STE PARANORMALNI! TO NIJE BOLEST I NE MOŽE DA SE LEČI! POŠTO NE MOŽE DA SE LEČI, NI VI NISTE PACIJENTI! OVDE STE SKLONJENI, A NE DOVEDENI NA LEČENJE! IDEM SAD! RASPORED DNEVNIH AKTIVNOSTI DOBIĆETE NAPISMENO! TIHOMIRE, TVOJA JE KRIVICA ŠTO OVI LJUDI NEĆE DOBITI PRIMERAK NA SVOM MATERNJEM JEZIKU! A PRAVILA SE MORAJU ZNATI I POŠTOVATI!»
Nakon dvadesetak minuta čekanja u glavnom holu, svako od nas je u ruci držao svoj primerak Rasporeda. Ljubaznošću sestre, koja je sve to otkucala na kompjuteru, ipak su primerci bili korektno prevedeni na maternje jezike prisutnih.
« Ovo je da ti olakšam savest, Tihomire», došapnu mi sestra u prolazu. « Ali kontroliši se drugi put.»
Počeli smo da čitamo. Na samom početku je ličilo na sprdnju. Raspored se na obznanu novim članovima SANATORIJUMA stavljao odlukom stručne komisije u sastavu: Dr. Milčo Kristovski. I u nastavku je sve ličilo na sprdnju. Otprilike, sadržaj je bio sledeći: buđenje; ustajanje; jutarnja a)toaleta, b)nužda; doručak; mirovanje; odlazak u toalet prema a)stanju potreba organizma, b)vlastitom nahođenju; neobavezni razgovor a)između prisutnih u sobi, b)sa samim sobom; mirovanje dok nadležna sestra a)ulazi u sobu, b)skuplja pribor i ostatke doručka, c)obavlja potrebne i statutom utvrđene usluge po prostoriji, d)izlazi iz sobe; proveravanje sopstvenog mentalnog i fizičkog zdravlja upotrebom metoda a)samospoznaja, b)upoređivanje novospoznatog i prethodnog iskustva u vezi sa mentalnim i fizičkim zdravljem, c)razmenjivanje iskustva sa ostalim članovima sobe; stavka u slučaju potrebe i podrazumeva a)eventualno uočavanje promena kod sebe ili kod ostalih članova sobe, b)izveštavanje nadležnog ako su promene eventualno uočene, c)ako nisu uočene eventualno ih uočiti i izvestiti nadležnog; užina; slobodne aktivnosti koje podrazumevaju a)odlazak u klozet, b)mirovanje, c)razgovor sa samim sobom ili sa ostalim stanarima sobe; ručak; šetnja koja podrazumeva a)šetanje po sobi, klozetu i elementima koji se nalaze u tim prostorijama, b)šetanje po zidovima prostorija
(samo za štićenike koji poseduju takve sposobnosti), c)šetanje po hodnicima nivoa, d)šetanje po različitim nivoima; povratak iz šetnje; odlazak na primenu predloženih mera koje su u vezi sa utvrđenim protivprirodnim aktivnostima svakog štićenika ponaosob; saniranje eventualnih posledica primene mera; odmor; užina; meditacija o sledećim temama a)zašto sam protivprirodan, b)svrha predloženih mera koje su nada mnom primenjene, c)kako da sebi olakšam položaj* ; odmor od meditacije koji podrazumeva a)eventualni ali neobavezujući razgovor, b)san; večera; razgovor o proteklom danu koji podrazumeva a)svođenje utisaka, b)analizu činjenica, c)upregnuće stečenih iskustava u službu sticanja budućih; počinak;
*)stručna komisija u sastavu: Dr. Milčo Kristovski, a u vezi sa stavkom 'kako da sebi olakšam položaj', navodi moguće opcije koje štićenici, pored sopstvenog niza proizvoljnih rešenja, mogu uzeti u postupak razmatranja i odabiranja povoljne alternative;
predlozi su: 1)odgrizanje svog jezika u mrklom mraku; povoljnost: nepostojanje svedoka a samim tim ni spasilaca; 2)zaključavanje u kupatilo i potapanje u prethodno do vrha hladnom vodom napunjenu kadu; povoljnost: a)moguć infarkt, b)moguć grč, c)iz a) i b) proističe davljenje.
Članovi stručne komisije: Dr. Milčo Kristovski
Pročitavši svoje primerke do kraja,nismo mogli da se načudimo.
« Sestro, koja je svrha ovog rasporeda? On deluje sasvim besmisleno», rekoh sestri koja je još uvek stajala sa nama u glavnom holu.
« Doktor je Raspored dnevnih aktivnosti sastavio na osnovu dugogodišnjeg proučavanja i ispitivanja štićenika SANATORIJUMA. To se, u neku ruku, može smatrati za naučno delo», reče sestra.
Nisam uspevao da nađem ni najmanje opravdanje za postojanje ovakve lakrdije od pravilnika. Sve se svodilo na obroke, mirovanje i kratke šetnje. Kao u nekom staračkom domu. Ako je već bilo potrebno da se pridržavamo nekakvog Rasporeda, onda je u njega trebalo uneti i potrebe koje imaju mlađi ljudi, pa čak i...Sledio sam se od onog što sam pomislio.
« Sestro, ima li ovde i dece?», pitao sam tiho. Gledao sam je u oči.
« Naravno da nema, Tihomire», osmehnula se čitavim telom. Zamalo da poverujem, samo da za trenutak nije skrenula pogled ulevo.
« Shvatam...», rekao sam, okrenuo se i odmarširao u svoju sobu. Sestra je pokušala nešto da mi kaže, ali se nisam obazirao.
Pri ulasku u sobu sam otkrio da se spolja vrata mogu otvoriti bez problema. Iznutra ih je bilo nemoguće otvoriti bez neke daljinske komande. A takvu komandu su mogli da izdaju samo doktori i osoblje. U čemu se ona sastojala, nisam znao. Trenutno me to nije ni zanimalo. Bio sam besan.
« Profesore», rekoh čim sam ušao. « Hoću nešto da vas pitam.»
« Može, ako nije glupo», reče profesor.
« Da li u SANATORIJUMU ima dece?»
« Glupost. Naravno da ima.»
« Ali, to nije pravo!», povikah. « S kakvim pravom decu dovode ovamo?!»
« A s kakvim pravom su tebe doveli?», upita me profesor.
« To nije isto. Ja bar mogu da se branim. A oni?»
« Možeš da se braniš koliko i ta deca», reče profesor. « Ti još uvek ne shvataš da više nisi svoj. Sada si u potpunosti njihov», izvirio je ispod ćebeta i mahnuo glavom prema vratima, da bi mi pokazao čiji sam sada.
Ućutao sam i razmišljao o tome. Bilo je mnogo istine u profesorovoj tvrdnji, i ta istina me je snažno udarila. Opsovao sam i zveknuo rukom o zid.
« Ne misli na tu činjenicu», čuo sam profesorov glas kao iz neke delirične daljine. « Može te oterati u ludilo, a već je samo po sebi dovoljno što si ovde. Ne treba ti još veća nevolja od ove koju imaš. Hajde, smiri se.»
Smirio sam se. Duboko udahnuo vazduh. Osetio se jačim i, na neki način, pametnijim.
« Ti si budala», reče profesor. « Svako ko dođe u SANATORIJUM, bez ičije pomoći odmah shvati pravilo broj jedan: ne razmišljaj o onome što te je snašlo. Čak je i gospodin Pantić sam došao do tog zaključka. A ti si budala. Sav si okovan emocijama; samo te posmatram.»
« Kad sam sluđen do izbezumljenosti, što je sada slučaj, sklon sam gubljenju kontrole. Tu se ništa ne može učiniti», rekoh.
« Može, još kako. Videćeš, kad se nađeš oči u oči sa onim kurajberom Kristovskim dok vrši ispitivanja nad tobom, jako će ti smetati ta tvoja impulsivnost. Posle drugog tretmana, bićeš miran kao bubica», reče profesor.
« Da li vi to želite da me zaplašite?», pitao sam.
« Ne, ni slučajno. Time bih samo kod tebe stvorio otpor prema ovim mojim rečima. Ali, kad se setim šta je bilo sa onim dečkom, uhhh...»
« Sa kojim dečkom?», pitao sam, uz osećaj nejasne jeze po telu.
« Neki mladić od dvadesetak godina. Bio je podvrgnut ispitivanju i tom prilikom je ujeo Kristovskog za ruku. Otkinuo mu parče mesa. Posle su...»
Primetio sam da je profesor ubledeo. Čekao sam da se sabere. Teško mu je išlo.
Onda je duboko udahnuo vazduh i nastavio. « Tihomire, samo jednom u životu mi je u grlu zastala knedla zbog straha. Stigla mi je do visine spoja klavikula sa sternumom, a onda sam je izbacio. Znaš li kako izgleda? Sluzava okrugla masa bolesno zelene boje i nepodnošljivog smrada. E, hoću ti reći da nikada više ne želim tako nešto.»
« Zar je baš toliko strašno bilo? Šta su mu radili?», bio sam radoznao.
« Molim te...», reče profesor. « Bolje da menjamo temu...»
Delovao je toliko slomljeno, da sam morao da mu uslišim molbu. Ali, tema me je i dalje zaokupljala.
« Šta je sa roditeljima te dece koja su ovde?», pitao sam ga, kad se malo povratio.
« Ništa. Kažu im da se radi na slučaju otmice, na rasvetljavanju ubistva... Umešaju priču o prodaji dece, o međunarodnom lancu trgovine i njegovoj jačini. U stanju su da smisle bilo šta i da beskonačno sprovode navodne istrage. Čuo sam priču jednog Francuza sa četvrtog nivoa. Prvo su ovamo doveli njegovog sina, a njega lagali 7-8 meseci. Onda su i njemu otkrili neka natprirodna svojstva, i eto ovde i njega. Na kraju su doveli i njegovu ženu i ćerku. Sad su svi u SANATORIJUMU.»
« Čitava porodica?», pitao sam.
« Ne. Jedno dete mu je ostalo gore. Verovatno je u sirotištu ili pod starateljstvom», reče profesor.
To, međutim, nije bio jedini primer. Postojalo je ovde mnogo takvih porodica. Kako profesor reče, sve ide na doboš kada je državna bezbednost u pitanju. Čak i cele porodice, ili njihov najveći deo. U SANATORIJUMU se te porodice rasparčavaju dalje. Postoje odeljenja za decu: posebno bebe, posebno mala deca, posebno veća deca, posebno tinejdžeri. Muška i ženska deca koja su u pubertetu, iz razumljivih razloga su takođe odvojena u pododeljenja. Takođe postoje odeljenja za žene i odeljenja za muškarce. Svaki promiskuitet je isključen.
« Ali, to je protiv zakona prirode!», povikah. « Šta je sa Ženevskom konvencijom, s pravima deteta?! Šta kog đavola rade Ujedinjene nacije?! Gde su onoliki humanitarci?»
« Ni traga od svega toga», reče profesor. « Zar si mislio da bi im se dozvolio uvid u rad, čak i u postojanje SANATORIJUMA? Dobro, verovatno neko zna nešto o ovome. Ali, nisu baš svi humanitarci tako humani. Razumeš? Interesi su stravično ogromni. Imam utisak da je priča o ekologiji, o nuklearnom naoružanju, o ratnim programima u svemiru, o interesnim sferama i globalnoj kataklizmi usled gubljenja ozonskog omotača, da je sve to samo dečja pesmica prema pitanju svrhe i funkcije SANATORIJUMA. Po svemu sudeći, grupa – ili grupe – moćnika su veoma uplašene što na svetu ima ovakvih poput nas. A ono čega se plaše, pokušaće da zauzdaju i pretvore ga u svoju snagu. Otprilike, kao što je pećinski čovek instrumentalizovao vatru. I to nije sve! Ja mislim...»
« Dosta!», zavapih. « Ne želim više ništa da čujem o tome. Dovoljno je da pomislim šta bi Hitler dao da mu je neko predložio stvaranje nečeg poput SANATORIJUMA.»
« Otkud znaš da Hitler nije znao za postojanje SANATORIJUMA?»
« Kako je mogao? Rekli ste da je ovo staro oko 50 godina, a pošto je proteklo više od 50 godina od završetka II svetskog rata, kako je Hitler...»
« Ja samo nagađam o starosti SANATORIJUMA», reče profesor. « To ništa ne znači. Možda je star i čitavih 100 ili 200 godina. Ko to zna?»
Razgovor je poprimio toliko čudan tok, da sam ga svojevoljno prekinuo.
« U redu», reče profesor. « Ali nadam se da ti je sada jasno u kakvom se beznadežnom položaju nalaziš.»
Vrtelo mi se u glavi. Ležao sam sklopljenih očiju, trudeći se da ne mislim na ono što sam čuo. Nadao sam se da će to zaustaviti vrtoglavicu. Međutim, soba se uporno okretala, a i ja sa njom. Kao da sam se nalazio u bestežinskom prostoru. Krevet se odlepio od mojih leđa i zadnjice, i propadao je i propadao...
« Ej, Tihomire, šta to radiš?!», začuh profesorov izbezumljeni glas.
Otvorio sam oči. I kriknuo. Kroz glavu su mi proletele reči kao: smrt, sneg, ludilo, dovraga. Ponovo sam kriknuo. Profesor, kreveti, stočići i sve ostalo nalazilo se četiri metra ispod mene. Lebdeo sam u vazduhu sobe. Mogao sam da vidim svaki molerski propust pri krečenju plafona. Brzo sam se pribrao. Rekao sam: « Profesore, majstori su zabušavali.»
« U redu, zabušavali. Ateriraj sad, dok neko nije ušao u sobu», reče profesor. Zvučao je usplahireno.
Pokušao sam da se prizemljim. Bez uspeha. Bilo je kao i prvi put, kada sam uzleteo sa ulice. Samo, sada sam bio jako udaljen od neba, a plafon nije bio nikakva zamena za nebo.
« Spusti se. Svaki čas treba da uđe sestra, da pokupi pribor od doručka.Ako te vidi, smesta će zvati Kristovskog. Ti nećeš da dođe taj kurajber, a?»
« Ne mogu da se spustim, profesore», rekoh. « Nemam nikakvu kontrolu nad svojim letenjem.»
Tada je gospodin Pantić narastao iz svog kreveta. Gledao me kako visim u centru sobe, okačen ni o šta. « Hahahaha!», zacerekao se i dodao: « Haahhaa!»
« Ne urlaj, Pantiću», reče profesor. « Tihomir je gore jako nestabilan. Možeš ga poremetiti takvim urođeničkim kricima. Tihomire, kako ti je tamo?»
« Držim se, profesore.»
« Za šta?», upita profesor i prsnu u gromoglasan smeh.
« Hahahaa! Haahaahaa!», prihvati i gospodin Pantić.
K vragu, pomislio sam, tamo napolju sam bio svetska atrakcija, a ovde se smeju i zbijaju šale na moj račun jedan bajati profesor i jedan euforični mongoloid.
« Samo se smejte», rekoh iz vazduha. « Ja sam zvezda, tek da znate. Čitav svet me je video. Da se sada pojavim napolju, svi bi me prepoznali.»
« Ali, ti se nećeš pojaviti napolju», viknu profesor kroz salvu smeha. Pantićev smeh je kaskao za njegovim kao verno pseto.
Njima je bilo skoro sasvim normalno što ja letim po sobi. Dok su poda mnom gubili vazduh od cerekanja, prvi put sam postao svestan osećanja: to su moja sabraća. Bežali su od svog prokletstva, uživajući u mom prokletstvu. Ništa loše. Nalazili smo se u podjednako gadnom škripcu.
« Zadavite se od smeha vi, sitne duše», rekoh, napravivši piruetu u vazduhu. I sam sam se smejao. « Krivo vam je što ne možete da uradite ovo.», rekao sam i zveknuo glavom o tavanicu. Parče maltera je otpalo i završilo na podu.
« Ne čini to, o tajanstveni letaču!», teatralno zavapi profesor, smejući se. « Šta ako nam drugi nivo padne na glavu i zatrpa nas, pa mi propadnemo u četvrti nivo zbog drugog nivoa, pa svi zajedno nastavimo da propadamo do poslednje vukojebine SANATORIJUMA, a, tajanstveni letaču?!»
« Baš me briga. Ja ću da odletim, a vi ćete ožariti svoja cenjena paranormalna dupeta kad propadnete u središte zemlje», prihvatih dijalog.
« Tiihoomiiree, daa čuuujeeem koooreen iiz čeetriii hiljljaadeee deevedeees' i šššees' !», oglasi se gospodin Pantić između dva naleta cerekanja.
Umirio sam se u gornjem desnom uglu sobe. Zbunio sam se.
« Pantiću, je l' ti to mene...?»
« Nee znaaššš, ahahahaaa!», razvuče Pantić i poče da raste.
Začas je izrastao do visine od tri i po metra, tačno donde gde sam ja lebdeo. Njegove i moje oči su se našle u istoj ravni.
« Gubi se, stranče, ovo je moja teritorija», rekoh smejući se i dalje. Gledao sam njegovu veliku glavu. Bila je ozbiljna.
« I jaa ću daa...leetiim», reče gospodin Pantić.
« Hoćeš, kad se ja smanjim do veličine mravljeg prdeža», opet se nasmejah.
« Jaa ću iistoo daa...letiiim, Tiihoomiiree.»
« Pa, kad nameravaš da poletiš?», upitah ga, namigujući profesoru koji je i dalje ležao na krevetu, pokriven ćebetom. Nije uzvratio na moje namigivanje. Bezizrazno nas je posmatrao.
« Jaa ću daa...pooleetiiim kad poostaaneem sviiitaac», reče Pantić.
« A...», rekoh. Zatim sam se obratio profesoru. « Šta mislite, da ga konzerviramo jednim kompleksom?»
« Ne», odseče profesor. « Samo ga pusti i letuckaj za svoj groš.»
Tog dana sam propustio dve užine, ručak i večeru. Sestra me je videla kako letim, ali sam je blagoglagoljivošću ubedio da ne zove doktora. Malo je pomoglo i to što se osećala krivom zbog one laži o deci. A profesor mi je obećao da će me povesti u šetnju po nivoima, čim se budem prizemljio. On i Pantić su šetali i tog dana, dok sam ja lebdeo po sobi i čekao da sletim. U svrhu razonode, bavio sam se idejom o Sveukupnom Saznanju, ne znajući ništa o tome, iako me je ta ideja opsedala već nekoliko godina.
Treći dan mog boravka u SANATORIJUMU započeo je snažnom eksplozijom sna u kojem sam se nalazio. Vrisnuo sam sinhrono sa zvučnikom.
« DOBRO JUTRO SVEM OSOBLJU I ŠTIĆENICIMA NAŠE CENJENE USTANOVE...»
« ONI KOJI SU U NAŠU CENJENU USTANOVU DOŠLI JUČE, IMAĆE DA IZAĐU...»
« U pizdu materinu», nadoveza se profesor napuklim glasom ispod ćebeta.
« Nešto smo ljuti od jutros», rekoh mu iz vazduha.
« Ah, još ti ne znaš suštinu problema u vezi s Kristovskim», uzdahnu profesor. « Do pre desetak godina, doktori su se ovde menjali veoma često. Svakog meseca je dolazio novi doktor, pa je bilo kako-tako dinamično.»
Izvirio je ispod ćebeta i pogledao u moju lebdeću radoznalost.
« Pitaš se, o čemu ja to pričam? E pa, zamisli da si ti doktor u čijoj je nadležnosti ovaj deo trećeg nivoa sa pripadajućim glavnim holom, i zamisli da se svakodnevno suočavaš sa stotinama pacijenata koji se tu nalaze. Pretpostavimo da si gad od doktora, jer ovde rade samo takvi, i da te pacijenti mrze iz nekih ličnih razloga ili jednostavno zato što si glavni u ustanovi u koju su silom dovedeni. Od tih stotina pacijenata, uvek se nađe nekoliko sa razornim moćima i dovoljnim nabojem mržnje i želje da svoje razorne moći primene na tebi. A njihova mašta je pri tome nepresušna. Na jednog doktora su uticali telepatski, tako da je ovaj preko razglasa objavio kako je na strani pacijenata, kako se protivi njihovom daljem zadržavanju i maltretiranju prilikom ispitivanja, a bio je neupamćeni ološ, i na kraju je iz sve snage kriknuo: ' Ua SANATORIJUM!'. Istog dana su došla tri čoveka, ušli su za doktorom u njegovu kancelariju, začula su se tri pucnja i ljudi su zatim izašli bez doktora. Petnaestak minuta kasnije je doveden novi. Drugom su delovali na skeletnu i glatku muskulaturu tako što su mu pojačali želudačne kontrakcije, crevnu peristaltiku i uopšte varenje, sve dok mu nije gadno prizortilo. Posle toga su uticali na grčenje analnih sfinktera, pa je doktor mislio da ima zatvor...»
« Zvuči surovo», rekoh.
« Ali neophodno», reče profesor. « Onda je doktor počeo da pije preparate za čišćenje organizma, što je samo pogoršalo situaciju. Na kraju su mu popucala creva i on je...Kad su mu kasnije vršili obdukciju, prilikom rezanja prednjeg trbušnog zida na obducente je pod pritiskom šiknuo takav mlaz govana, kao kad otvoriš šampanjac posle mućkanja. I tako sa svakim doktorom koji dođe. A doktori, izabrani po nekom ključu, neprestano su dolazili ne znajući šta ih ovde čeka. Jednog su, eto, naveli da proguta dve elektrode i zatvori strujno kolo.»
« Zar niko nije tražio krivce?», pitao sam.
« Naravno da ne. Nema apsolutno nikakvih dokaza da je iko bio umešan u sve te tragedije, bolesti, samoubistva. Mada, nisu ni svi doktori završavali fatalno. Neki su samo poludeli ili dobili tumore, ili nešto slično tome. Ko bi se još mučio da vodi istragu oko takvih sitnica? Ionako kolone doktora čekaju na biroima za zapošljavanje», reče profesor ironično.
« Ima tu neke bolesne pravde», rekoh. « Štićenici SANATORIJUMA dobiju zabavu, a svet se oslobodi tirana, zagorelaca i iskompleksiranih medicinara.»
« Ali, onda je u SANATORIJUM došao doktor Milčo Kristovski», nastavio je profesor. « Tada, pre desetak godina, čak je i ličio na doktora humanistu. Imao je kosu i nije imao brkove. Vidiš, Tihomire, ta činjenica nas drži u uverenju da Kristovski nije android ili sajborg, jer ta stvorenja ne mogu menjati svoj lični opis. Posebno ne mogu da puste brkove takve idiotske dužine. Međutim, postoji i stvar koja govori u prilog tome da je doktor Kristovski ipak neko sintetičko biće, jer nikakav mentalni ili mehanički, niti bilo kakav paranormalni uticaj na njega nije imao efekta. Na kraju smo probali i sa otrovom u njegovoj hrani.Stavili smo...»
« Ko to vi, profesore?», prekinuo sam ga.
« Posle. Ne upadaj mi u reč. Dakle, stavili smo mu kiselinu za čišćenje kanalizacije, ne pitaj odakle nam i ne pitaj kako smo to uradili, ali količina je iznosila četvrtinu količine jela u tanjiru. Nakon obroka, Kristovski je izašao iz svoje ordinacije i jedina reakcija na dozu kiseline koja rastvara kamenac bila je učestalo podrigivanje praćeno rečima: ' BEM TI KUHINJU S TOL'KO ZAČINA!'. Izgubili smo svaku nadu da ga možemo eliminisati. Nekoliko godina nismo ni pokušavali. A sada si ti ovde, i tvoja veza sa svetom preko Eugenija može doneti revolucionarni obrt. Reci mi, kako izgleda taj Eugenije? Mora da je sila od čoveka.»
« Ne znam», rekoh.
« Kako ne znaš?», iznenadi se profesor.
« Jednostavno. Ne znam kako izgleda Eugenije», rekoh. « Nikada ga nisam video, niti on mene. Jedini kontakt ostvarujemo preko pisama.»
« Zar nisi poželeo da doznaš ko je on? Da mu vidiš lice?»
« Ne. Ne posebno. Dobro znam ko je Eugenije. Kako izgleda, to mi je nevažno. Uostalom, može da izgleda kao bilo ko.»
Tada je u sobu stupila sestra,donoseći doručak. « Tihomire, jeste li sigurni da ne želite da dođe doktor?», pitala me videvši da sam još uvek u vazduhu. Odrečno sam zaklimao glavom. « U redu», rekla je. « I tako ćete popodne imati ispitivanje. A sad se brzo spremite i prihvatite se doručka.»
Pogled iz vazduha na sestrin dekolte je bio dovoljan da ne poželim spuštanje na zemlju. Ali, glad je činila svoje, budući da nisam jeo od jučerašnjeg doručka. Potrudio sam se da sletim što niže, kako bih mogao da uzmem svoj hleb sa margarinom. Kriške su bile velike, ali nedovoljno da bih mogao da ih dohvatim. Protegnuo sam se koliko god sam mogao i samo par centimetara mi je nedostajalo da ih ščepam. Kao kada sam hteo da pipnem nebo, pomislih.
« Što me ne zamoliš da ti dodam?», upita me profesor dok je srkutao svoje mleko. «Tihomire, ili si jako zbunjen, ili si jako glup. Do besvesti komplikuješ najjednostavnije radnje. Saberi se, čoveče. Evo, izvoli krišku.»
« Hvala», rekoh postiđeno. Stvarno, šta se događalo sa mnom? Oduvek sam bio racionalan i ekonomičan, a sada...
« Ima li ovde podzemnih voda?», pitao sam.
« Budući da si i sam pod zemljom, svaka voda je ovde podzemna. I ne lupetaj više, počinješ da me nerviraš», reče profesor.
« To objašnjava neke stvari. Uvek negativno reagujem na prisustvo podzemnih voda...», rekoh.
Zagrizao sam svoju krišku. Nešto nije bilo u redu. Ponovo sam zagrizao. Nikako da uzmem zalogaj. « Što je žilav ovaj hleb», rekoh. Odlomio sam rukom jedno parče. Onda sam dahnuo. U kriški hleba koju sam držao u ruci, nalazilo se pismo smešteno u unutrašnjosti testa.
Bilo je adresirano na: DIJETE GRUJICA, NARODNA EPSKA PESMA, DESETERAC.
17.4. o. g.
Dragi Tihomire
U nadi da ću dobiti tvoje pismo, pišem ti još jedno. Vidiš, adresa je izgubila svaki smisao, pa sam sebi dozvolio da se našalim na račun toga. Jedna tanka nit humora je uvek potrebna, zar ne? Mislim da je i tebi u ovom trenutku potrebno malo vedrine, kao i meni. Očajan sam. Oluja koja je počela da besni pre neki dan, sve više dobija na intenzitetu. Ne znam gde si i da li išta znaš o tome, ali nešto manje od pola Države je pretvoreno u ruševine, dok slična sudbina čeka i drugi deo. Samo je pitanje vremena. Takođe su javili da je i Evropa razorena vetrom nezapamćene snage. Na ulicama vlada haos, požari, poplave. Ljudi nema, jer bi istog trenutka olujom bili odneseni ko zna kuda. Slične vesti stižu iz celog sveta. Jedino mogu da pretpostavim o kakvom se to globalnom nevremenu radi, kad je sinoć jedan Kinez brzinom metka uleteo u moj stan razbivši mi prozor u paramparčad. Tvrdim da je Kinez, jer mi je, vrativši se u svest izgubljenu prilikom udara, jezikom znakova objasnio kako je krenuo u obilazak pirinčanih polja u pokrajini Jinan, kad ga je svemoćna prirodna sila uobličena u vetar odigla sa zemlje i zavitlala ga preko pola Globusa pravo u moj stan. Ispostavilo se da su njegov i moj deda zajedno radili na naftnim bušotinama u Severnom moru, i da su se tom prilikom pobratimili. Zar ti treba lepši primer za povezanost? Kvang-Po će biti moj dragi gost, sve dok se ne steknu uslovi za njegov povratak u Kinu. Toplo je pozdravio moj odnos sa palmama. I palme su njega prihvatile kao svog. Zbog toga se radujem. Ali, sve ostalo me tera u očaj i, iskreno, uplašen sam. Nije razlog takvom mom stanju duše ova nepogoda koja preti da preraste u pankontinentalnu katastrofu. Nisam toliko potresen vestima o padu dela Ajfelove kule na Crveni trg i Kremlj, niti o plavljenju čitave kalifornijske obale koje je izazvao talas visok 47 metara, ne, mene do neurotičnosti i anksioznosti zabrinjava podatak da se džungle u Amazoniji i celokupnom ekvatorijalnom pojasu rapidno proređuju silovitim olujnim dejstvom. Stabla, stara stotine godina, bivaju iščupana iz zemlje zajedno sa svojim korenjem i iza njih ostaje samo pustoš, nepregledna pustoš na mestu koje je bilo vrelo života. Članovi Greenpeace-a su izvršili kolektivno samoubistvo, a ja se držim podalje od odluke za samopresuđivanjem jer smatram da ni to nije dovoljna kazna za toliki nemar i nemoć pred istrebljenjem izvora kiseonika. Trenutno mi najveći problem zadaju moje palme. Uprkos tome što sam dobro izolovan od vazdušnih udara, palme su na neki, samo njima poznat, način osetile poremećaj u atmosferskim strujanjima. One nikada nisu bile izložene vetru, Tihomire. Možda su poželele da osete njegovo dejstvo, da mu dozvole da ustalasa njihove krošnje i savije njihova stabla svojom bespogovornom silom. Da li mi išta znamo o potrebama drveća? Noćas su plakale, svih 80 palmi. Voda se slivala niz listove i koru stabala, načinivši poveliku baru u stanu. Po prvi put, posle mnogo vremena, nisu mi pevale. Bilo mi je jako teško. Plakao sam zajedno sa njima. Plakao je i Kvang-Po. Probao sam da im objasnim da su ovde, u stanu, maksimalno zaštićene od razornih udaraca oluje, ali nije pomoglo. U tišini su plakale, ne želeći uopšte da komuniciraju sa mnom. Morao sam pribeći metodi, koju nikada nisam primenio. Napio sam moje palme. Zalio sam ih sa 62 flaše najkvalitetnijeg vina, koje sam čuvao za neku posebnu priliku. Postepeno su prestajale da plaču i na kraju sam začuo pesmu. Krošnje su ponovo šumile, ali ne onako nežno kao uvek, već nekako razuzdano, meraklijski. Svejedno, to me je usrećilo toliko da sam se i ja napio. Napio se i Kvang-Po, pa smo svi zajedno pevali do sitnih sati. Jutros sam se probudio sa svim pratećim efektima mamurluka i posmatrao palme. Po običaju, obavljale su svoj zadatak i pretvarale ugljen-dioksid u kiseonik, ali taj kiseonik nisu otpuštale kontinuiranim tokom već impulsivno, u talasima. To me je navelo da se zapitam: mogu li palme da štucaju?
Što se ostalog tiče, već sam našao radnu snagu zainteresovanu za postavljanje cevovoda. Jednoglasno su se izjasnili da im postojeće nevreme nimalo neće smetati pri obavljanju posla. Dogovorili smo se oko cene rada i dostavljanja repromaterijala. Volim ljude profesionalce, koji su uz to spremni da svoj deo obaveza odrade čak i pod malo sumnjivijim pravnim okolnostima, na koje sam morao da idem zbog kriminalnog nerazumevanja vlasti za moje želje i stremljenja. Radovi počinju sutra. Ne krijem svoje uzbuđenje zbog toga.
Pre nego što sam seo da pišem ovo pismo, postavio sam nekoliko jednačina i došao do zaključka da tvoje pismo nisam dobio jer nemaš čime i na čemu da ga napišeš. Ako te to muči, opusti se. Evo, šaljem ti dva lista hartije, a sredstvo za pisanje može da se nalazi svuda oko tebe. U slučaju da ne postoji baš ništa što bi moglo da ostavlja trag na papiru, pribegni lukavstvu. Noktom ili nekim šiljatim predmetom možeš urezati slova. Ideja je da ću ja taj papir, izbrazdan slovima, dobiti i zatim ga čitavog išarati grafitnom olovkom, tako da će mesta na kojima se nalaze reči i slova ostati bela. Ličiće na negativ pisma, ali će ipak biti pismo. Daće rezultat, iako bi urezivanje potrajalo.
Moram da ti saopštim još nešto. Nemoj brinuti za smaknuće sveta. Kao što znaš, polako ovladavam područjima metamatematike. Otkrio sam da se metamatematičkim jednačinama u određenoj meri može opisati kako sadašnjost, tako i prošlost i budućnost. Takođe i osećanja. Tako bi, na primer, ljubav, pored postojeće biohemijske, dobila i svoju aritmetičku i algebarsku definiciju. Ali, sve to je još uvek u razvojnoj fazi, tako reći na početku. Ono što su jednačine do sada pokazale je da neće stradati više od tri četvrtine sveta. Preostala četvrtina bi bila dovoljna za ponovni procvat svih rasa i kultura. Brine me samo kako će se regenerisati uništene zelene površine. Od Amazonije će uskoro ostati gola pustinja. Kada budem još malo uznapredovao u baratanju metamatematikom, postaviću jednačinu i povodom tog pitanja. Nadam se zadovoljavajućem krajnjem rezultatu. Toliko o tome. Željno iščekujem pismo.
Kako tvoje nebo?
Izdrži do konačnog osvajanja.
Eugenije
Pročitao sam, i onda radosno lepršao po sobi.
« Opet od Eugenija?», pitao je profesor.
« Aha», rekoh leteći od zida do zida i nanovo čitajući tekst.
« Nema sumnje, moram te upoznati sa nekim ljudima ovde», reče profesor.
Prenuo sam se iz samozadovoljstva. « Spomenuli ste vas. Ko ste to vi?»
ned - 19.06.2005
Sanatorijum I DEO romana (2. nastavak)
Sanatorijum I DEO romana (2. nastavak)
«TIHOMIR! LESKOVAC! ROĐEN U GRADU, ŽIVIM U GRADU! INTELEKTUALAC! DIPLOMIRANI! A SAD MI KAŽITE ŠTA ĆU JA OVDE! »
Izgleda da ga je moj nastup zbunio. «OVDE STE IZ ODREĐENIH RAZLOGA! ISTE ĆETE DOBITI NA UVID PISMENIM PUTEM! »
«Doktore », rekoh. «S kojim pravom me zadržavate na ovom mestu? Ja se osećam kao kidnapovana osoba. U stvari, i jesam kidnapovan. Znajte, da će štampa doznati o ovome. »
«Verujte mi, neće », reče doktor Kristovski sasvim običnim glasom. «Niko nikada ništa više neće doznati o vama. »
Zatim je počeo da pilji u mene svojim polusklopljenim očima, željno iščekujući
kako ću da odreagujem.
Moja reakcija je bila: «Šta hoćeš da kažeš time? A, doktore? »
Očito je bio zadovoljan. Ispod brkova mu je nikao osmeh. «ŠTAMPA JE VEĆ OBJAVILA DA TI SE STAN ZAPALIO! PLIN, BOJLER, TAKAV NEKI UZROK POŽARA! KOGA JE BRIGA? A TVOJE UGLJENISANO TELO JE NAĐENO U SVEM TOM KRKLJANCU! NAŠLI SU TE NA WC-ŠOLJI I IZNELI TE GOLOGUZOG ISPRED MASE SVEDOKA! ČAK TI JE I GUZICA BILA SPRŽENA, HA HA! ZA JAVNOST, TI SI PEČENIJI OD ĆEVAPA! »
Pretrnuo sam. Tek sada sam počeo da shvatam svoj položaj. Priveden, spaljen, sakriven. Zašto?
«Doktore, zahtevam objašnjenje od vas. Šta ću ja ovde? », rekoh.
«JESI LI LETEO? JESI! JE LI TO NORMALNO? NE, TO JE PARANORMALNO! ETO, ZATO SI OVDE, JER SI SE BAVIO PARANORMALNIM DELATNOSTIMA! OVDE SAKUPLJAMO SLUČAJEVE KAO ŠTO JE TVOJ, SVE TE PARANORMALNE INCIDENTE, I ČUVAMO IH DALEKO OD OBIČNOG SVETA! »
Zurio sam u doktora, ne nalazeći ni reči.
«ŠTO ME GLEDAŠ? ČUO SI ZA USTANOVE KOJE PRIKUPLJAJU ONE ŠTO SE NE UKLAPAJU U NORMALAN ŽIVOT? ZATVORI, DOMOVI… LUDNICE! TI SI U JEDNOJ TAKVOJ USTANOVI, ETO! »
«Ali, ja nisam ni prestupnik, niti sam lud. »
«ZATO SI PARANORMALAN, ŠTO JE OVDE KOD NAS ISTI POJAM KAO ‘NENORMALAN’! SVE ŠTO SE RAZLIKUJE OD NORME KOJU PRIHVATA NAROD, NAMA JE NENORMALNO! TAKVI NE TREBA DA UZNEMIRAVAJU ONE OKO SEBE SVOJIM NATPRIRODNIM AKTIVNOSTIMA! TO VODI RASULU, ANARHIJI! UZGRED, JESI LI IMAO ‘DEJÀ VU’ FENOMEN? »
«Kao i svi ostali, ali to…», započeh.
«ETO JOŠ JEDNOG RAZLOGA DA OSTANEŠ! UPRAVO PROUČAVAMO ‘VEĆ VIĐENO’! NALAZI SU TAKVI, DA SMATRAMO KAKO JE I TO U DOMENU PARANORMALNOG! »
«Mislio sam da je ta stvar proučena. Draženje temporalnih regija mozga…»
«GLUPOSTI! ŠARLATANSTVO! ‘DEJÀ VU’ JE NATPRIRODAN! »
«Svako od nas je bar jednom doživeo to iskustvo », rekoh. «Zar ćete zbog toga čitav svet u ovu vašu…ustanovu? »
«PARANORMALNO JE PARANORMALNO! TO JEST, NENORMALNO! KOME SE DOKAŽE ILI OTKRIJE, DOLAZI OVAMO! »
«Doktore, čitav svet je u pitanju. Ko će ostati napolju? »
«ŠTA ME BRIGA! SVE DOK ME PLAĆAJU, MENI JE LEPO! »
«Ko vas plaća? »
«DOSTA JE BILO! SESTRO!!! »
U ordinaciju su umarširale ogromne mlečne žlezde praćene jedrim telom i razbludnim licem. «Da, doktore? », rekla je.
«SISTEMATSKO SKENIRANJE, SEROLOŠKI TESTOVI, ZATIM NEKA SE OKUPA I PROMENI ODEĆU! ONDA ĆETE GOSPODINU TIHOMIRU POKAZATI NJEGOV KREVET! »
Sve to je trajalo relativno kratko. Pokazalo se da sam bio zdrav kao dren, izuzev nikotinskih pluća. Nisam skidao pogled sa sestre tokom čitave procedure ispitivanja, koja mi, uzgred, nimalo nije bila jasna.
«A sad, hajdemo da vam pokažem vašu sobu i krevet », reče sestra na kraju.
Dok smo išli, gledao sam ustalasani pokret ispred sebe. Fino je nosila svoju bolničku mini-haljinu.
Sve je bilo kao u nekom filmu, mislim, ta otmica, poverljiv razgovor, inscenirana tragedija, podzemni hodnici, ova ustanova…sestra…baš kao u filmu.
«Sestro…», rekoh ispod glasa.
«Da? », pitala je uzbudljivim polušapatom okrećući se prema meni. Izrez na grudima se rastvorio. Ah!
«Šta će mi raditi ovde? », upitah.
«Pa, ispitivaće vas dalje. Tražiće uzrok vašeg iskustva. Tako nešto. »
«Hoće li boleti? »
«Ne, neće…valjda. »
«Kako to mislite? »
«U stvari, ne znam ništa o metodama ispitivanja. Ja samo pružam usluge », poslednju reč je posebno naglasila, ili mi se učinilo. Svejedno.
«Kakve usluge? », pitao sam zaboravljajući na uglađenost.
«Tako…sitnice. Donosim čaj, obroke. Menjam posteljinu, zatežem čaršave. »
«Pomažete li pri gužvanju? », nisam umeo da prestanem.
Onda smo, izgleda, stigli.
«Evo vaše sobe », reče sestra i zastade pred jednim vratima. Broj 417. Ušli smo. Unutra je vladao mrak. Sestra je upalila svetlo. Video sam tri kreveta. Prostorija je bila prazna, na prvi pogled. Sestra mi prstom ukaza na jedan od kreveta i reče: «Vi ćete spavati ovde. »
«Ima li u sobi još koga osim mene? », pitao sam.
«Još dva gospodina », reče sestra.
«Gde su sada? »
«Tu su, u svojim krevetima. »
Pogledao sam malo bolje. U jednom krevetu je nesumnjivo ležao neko, ali je bio pokriven preko glave pa ga nisam odmah uočio. Drugi je bio prazan.
«Gospodin je verovatno u WC-u? », pitao sam.
«Ne, i on je tu », reče sestra. Zatim je izašla i ostavila me da se navikavam na novu sredinu. Seo sam na svoj krevet i pokušavao da se presaberem. Događaji su tekli tako brzo da nisam mogao da ih pratim. Sav sam bio konfuzan. Mrtav sam, proletelo mi je kroz glavu. Izgoreo sam, spaljen, niko me više neće tražiti. Jeza me je ščepala pravo za srce: ostaću ovde do kraja života! Grozničavo sam razmišljao. Nemoguće je da im tako lako polazi za rukom da toliki svet drže ovde bez ikakvih problema. Mora postojati izlaz…
« Gasi najzad to svetlo!», presekao me glas čoveka pod ćebetom.
« Molim, gospodine?», rekoh kroz stegnuto grlo.
« Kakav gospodin?! Nisam ja gospodin! I gasi to svetlo!», reče čovek.
Ugasio sam. Zavladao je mrkli mrak. « Hvala.», promumlao je čovek.
« Moje ime je Tihomir. Tihomir Leskovac. Smestili su me ovde», rekoh.
« Ovde», prezrivo frknu čovek. « Da li znaš gde ovde? Znaš li ti, uopšte, gde se nalaziš?»
« Iskreno, nisam siguran...», rekoh.
« Nećeš ni biti ako ti ja ne kažem. A ja ne vidim razlog što bih ti rekao.»
« Niste nimalo prijatni, gospodine», rekoh uvređeno.
« Ostavi se toga 'gospodine'! Da sam gospodin, ne bih bio...ovde. Sedeo bih u svojoj vili, pijuckao konjak i čitao izveštaje sa svetske berze. Zato me ne oslovljavaj sa 'gospodine' ili 'milorde', ili slično tome. Ja sam Mihajlo Obrenović i nisam ni u kakvom srodstvu sa dinastijom Obrenovića, mada i u mojim venama teče značajan procenat plave krvi. Advokat sam u penziji, profesor filozofije u penziji i lekar u penziji», reče čovek.
« Hoću da vas vidim», rekoh. « Sad ću da upalim svetlo.»
« NE!», došlo je iz mraka.
« Zašto ne? Šta nije u redu?», pitao sam.
« Uostalom, upali. Ionako ne mogu pobeći od svog prokletstva», rezignirano reče profesor Obrenović.
Upalio sam i preda mnom se, izranjajući ispod ćebeta, uz sočnu psovku pojavio profesor Obrenović. « Eto, i to sam učinio», rekao je uz karikaturu osmeha. Gledao sam ga. Nije bio baš mlad, imao je oko 60. Kosa uredno začešljana unazad, pepeljastosive boje, sa primetnim zaliscima. Šiljat nos. Tanke karakterne usne nad kojima su dominirali još tanji brčići, za nijansu tamniji od kose. Intelektualne bore po čelu i oko zelenih očiju. Usko, pomalo opušteno lice. Otmeno držanje, dostojanstveno. Aristokratsko. Da nije bilo te krupne purpurne bradavice na levom obrazu, pomislio bih da posmatram nekog engleskog lorda.
Tek što smo jedan drugom stegli šaku u znak pozdrava, odnekud se umešao treći element. Počeo je da se rukuje sa nama. Uplašen, odskočio sam metar i po unazad, spreman na svako iznenađenje. « Šta je to, profesore?», pitao sam.
« To je ono što me je i dovelo ovamo», umorno reče profesor, bez prestanka se rukujući sa tamnom masom. « To je moja senka.»
Ispričao mi je nešto više o tome. Rekao je da se sve desilo iznenada, dok je sedeo u svom radnom kabinetu i predavao se nihilističkim razmišljanjima. Sve oko njega je bilo sasvim bezvredno i besmisleno. Bilo je tu a moglo je i da ne bude, da nestane kao da nikada ništa nije ni posedovao. Jedino što je zaista bilo njegovo, to je njegova sopstvena senka. U momentu kad je to pomislio, ona se odvojila od zida, sunula prema njemu i počela da se rukuje sa njim. Postoji samo jedan način da je se otarasi: da ugasi svetlo. Ovamo je dospeo nakon što je senka naskočila na njega u prepunoj robnoj kući. Ubrzo su došle tri maskirane osobe i odveli su ga sa sobom, te se na kraju našao ovde. Otmica je pokrivena vešću da mu je telo pronađeno u krevetu, u spavaćoj sobi. Uzrok navodne smrti bio je infarkt. Time su uništeni svi tragovi i pretpostavke o kidnapovanju, posebno kada je obavljen i čin sahrane. Profesor je živeo sam u svojoj vili, a i pored toga nije bilo mnogo onih koji bi se zainteresovali da li je sve to istina. Na kraju, propisno obavljeni pogreb je stavio tačku na svaku eventualnu sumnju. Ljudi strašno veruju u sahrane.
« Koliko dugo ste tu?», pitao sam.
« Ko zna? Ali, sudeći po mom biološkom časovniku, najmanje 15 godina. Kad sam stigao, još uvek sam bio u radnom odnosu, premda samo kao profesor i lekar. Advokat se već bio penzionisao. Pretpostavljam da bi mi odavno uručili i ostala dva rešenja o penziji, da sam i dalje među živima», reče profesor rukujući se sa svojom senkom.
« Tolike godine ste tu, zar niste probali da pobegnete? Ili, bar, da razbijete prozor? Da vičete?»
« O kakvim prozorima pričaš? Osvrni se oko sebe!», reče profesor ljutito.
Zaista, tek tada sam primetio da je soba bila bez prozora. Osetio sam kako klaustrofobija sumanuto galopira prema meni.
« Zašto nema prozora?», pitao sam dok su mi se prve graške znoja rojile po čelu.
« Zato, jer smo 100 metara pod zemljom, možda i više. Složićeš se da su na takvom mestu prozori suvišni», reče profesor.
« Ima li šanse za beg?», pitao sam.
« Isprobao sam tačno 221 način na koji bih utekao. I još uvek sam ovde. Zaključi sam da li ima šanse.»
« Očigledno je nekome jako stalo da nas zadrži ovde», rekao sam i zamislio se. « Kome je stalo?»
Profesor je ignorisao to pitanje, rukujući se sa svojom senkom.
« Mislite li da Država ima direktne veze sa ovim?», pitao sam dalje.
« To nije pravo pitanje», reče profesor. « Bolje je: koliko zemalja ima direktne veze sa ovim?»
« Na šta ciljate?»
« Ovde ima ljudi više nego što možeš i da zamisliš. Neko se zove Lazar, neko Rahim, ima i Ngame, Jirgena, Alekseja, Mišime...razumeš? Ovih dana ću te provesti po nekim nivoima da vidiš i sam.»
« Nivoima?», pitao sam.
« Da, nivoima. Pošto smo ispod zemlje, ti nivoi predstavljaju kontra-spratove. Mi se nalazimo na nivou 3, a ja sam silazio sve do nivoa 17. Otprilike, možeš obići jedan nivo godišnje, tako su prostrani. A ispod nivoa 17 ima još mnogo nivoa.»
« Koliko je sve ovo staro?»
« Ko to zna? Primetio sam da se svake godine vrše renoviranja i dograđivanja. Moja procena je: bar 50 godina. Ali, to je samo moja procena. Jedino je sigurno da se za ovu ustanovu odvaja silan novac i da čitav svet ima bar malo udela u finansiranju.»
« Kako se zove ustanova?», pitao sam.
« Nisam ti rekao? Zove se SANATORIJUM. Čitaj između redova kao ja, pa ćeš dobiti: Bolnica Za Izolovanje Sistematizaciju I Suzbijanje Paranormalnih Fenomena», reče profesor. « Primećuješ da se pojam 'lečenje' ne spominje, a obrati pažnju i na pojmove 'suzbijanje' i 'izolovanje'.»
« Šta oni znače?»
« Znače upravo to. Kao ti i ja, ovde su na silu dovedeni i svi ostali. Za svet su faktički mrtvi, okončali život na ovaj ili onaj način i otpremljeni na groblje, a u stvari se nalaze u SANATORIJUMU. Samo zahvaljujući nečemu, da tako kažem, drugačijem od uobičajenih pojmova o normalnom. I još nešto: nikada ovde nisam video poznate proroke i magove već samo obične ljude, koji su imali tu zlu sreću da ih stigne nešto nadnaravno. Neko je procenio, ko zna kad, da su takvi opasni po bezbednost sveta i počeo da ih skuplja na jednom mestu.»
« Ali, zar nikome van SANATORIJUMA nije palo na pamet da poveže činjenicu da su svi, ili većina onih koji su doživeli nešto paranormalno, ubrzo nakon toga izgubili život?», upitah uzbuđeno.
« Nesumnjivo jeste. Međutim, kaži čemu služe tajne službe, manipulisanje medijima, takve stvari?», upita profesor mene.
Zatim smo ćutali i ja sam posmatrao beskonačno rukovanje. A onda, odjednom, na trećem krevetu je iz ništavila iznikao čovek. Kao da se stvorio direktno iz čaršava.
« Zdraaavoo», rekao je.
« Gospode, nisam ni znao da ste tu», rekoh iznenađeno, pre nego što mi je palo na um da kažem: « Mora da ste onda bili...»
« Ne, nije bio nevidljiv», umešao se profesor. « Ne prejudiciraj stvari. Problem gospodina Pantića je daleko složeniji od običnog pojavljivanja i nestajanja.»
Zatim se približio i nastavio da priča šapatom: « Bolje da ti ja kažem, nego da čuješ od njega. Znaš, gospodin Pantić je malo...onako...mentalno ugrožen. Pogledaj ga.»
Obojica smo podigli glave i diskretno zvirnuli prema gospodinu Pantiću. Profesor je bio u pravu: izraz lica i oči našeg trećeg cimera odražavali su sve znake Daunovog sindroma.
« Siromah», rekoh sažaljivim šapatom.
« Donekle», prošaputa profesor. « Možda ti izgleda tupo, ali je daleko napredniji od ostalih koji imaju istu bolest. To odgovorno tvrdim jer sam u svojoj lekarskoj praksi imao prilike da vidim mnoge slične slučajeve.»
Onda mi je malo pričao o Pantiću. Prvi put je poštovanje prema njemu osetio kad mu je ovaj smestio na veoma inteligentan način, koji uključuje neizbežnu suptilnost. Međutim, problem gospodina Pantića bio je u tome što je vrlo očigledno pokazivao svoj kompleks niže vrednosti. Naime, smanjivao se. Baš u tome je ležala suština normalnog suživota sa njim – držati ga smanjenog ili bar na svojoj prirodnoj veličini. Kad bi mu uspelo da prevari profesora, narastao bi tako da bi jedva mogao da se smesti u sobu. Postao bi ogroman. Predočeno mi je da Pantića u međusobnim odnosima moram tretirati najviše kao malo inferiornijeg od sebe, jer ako mu stavim do znanja da ga smatram ravnopravnog sebi, ili mu čak dam bilo kakvu prednost, narašće kao soliter.
« Ha ha, vi mislili...jjaaa biiioo neeviidljiiv. A jaa bbiiioo tuuu!», oglasio se gospodin Pantić.
Najednom je postao veliki kao neki košarkaški centar, pa kao medved, pa je nastavio da se povećava ispunjavajući prostoriju. I dalje se smejao.
« Pantiću!», viknu profesor. « Da čujem kvadratni koren iz 121! Brzo!»
Gospodin Pantić prestade sa smehom, zatim prestade sa rastom. Zurio je u profesora, otvorenih usta. « Kooreeen iiz stooo...», poče da muca.
« Već si zaboravio?! Juče smo učili korenovanje», okomi se profesor na gospodina Pantića. « Ja samo gubim vreme s tobom, Pantiću! Ti nisi sposoban ni za šta! Ne možeš da upamtiš čak ni koren iz 289!»
Gospodin Pantić je počeo da trepće svojim očima veličine fudbalske lopte, a onda je počeo da se smanjuje.
« Hoćeš li da ti kažem da si glup, Pantiću? Da si ograničen? Ili to znaš i sam?!», nastavi profesor, a Pantić se smanjivao i smanjivao. Kada je stigao do svoje normalne veličine, profesor ga upita: « Još jedna šansa, Pantiću, koren iz devet?»
« Triii!», reče gospodin Pantić, radostan jer je znao znanje.
« Odlično, Pantiću!», reče profesor. « A sad odmori da budeš spremniji za sledeći čas.»
Gospodin Pantić je legao u krevet, a profesor se okrenuo prema meni.
« Jesi li video kako se to radi?», pitao me. Primetio je moj pogled i blago se osmehnuo. « Znam, znam», reče. « Nije etički, posebno ne za lekara, da se na takav način vređe osoba koja je, uz sve to, još i retardirana. Ali, pomaže, kao što vidiš. Jedino to pomaže.»
« Profesore, krajnje sam zbunjen», rekoh. « Sve se desilo tako munjevito, da još uvek ne mogu poverovati da je istina.»
« Niko te i ne tera da veruješ. Navići ćeš se već. A sad, ugasi svetlo. Osećam da sam pri kraju sa nervima», reče profesor, vidno posustao u rukovanju sa svojom senkom.
U istom trenutku desile su se tri stvari: ja sam ustao da ugasim svetlo, vrata sobe su se otvorila i ušla je ona bujna sestra, a gospodin Pantić se brzinom misli smanjio na veličinu čestice.
« Užina», objavila je sestra razlog dolaska. Dok je ostavljala tanjire, pribor i čaše na naše komode, bili smo veoma ukrućeni: profesor, senka i ja. Za Pantića ne znam, ali ako je bio onoliko pametan, kao što je profesor tvrdio, onda je verovatno bio najukrućenija stvar u svetu mikročestica. Takav je ostao dok sestra nije izašla, a onda se vratio na pređašnju veličinu.
Nastavio sam pokret i pritisnuo prekidač. Nastao je mrak. Napipao sam svoj krevet i legao. Sklopio sam oči.
Lebdeo sam u nečemu što nije bilo vazduh. Pošto nije moglo da bude ni zemlja, bilo je voda. Znači, lebdeo sam u vodi. Ni pri dnu, ni na površini. Hteo sam da dišem. Nisam mogao da dišem. Nisam mogao da dišem! Koprcao sam se u vodi. Nikako mi nije uspevalo da isplivam na površinu. Skopala me panika.
Odjednom se kraj mene našla sestra. Zatresla je svoje grudi. Išamarala me njima. « Još!», vikao sam. Šamaranje je postajalo sve intenzivnije...
Ispostavilo se da doktor Kristovski stoji iznad mene i mlati levom pa desnom, levom pa desnom, sve dok se nisam probudio.
« ZAŠTO UZVIKUJEŠ 'JOŠ', TIHOMIRE?», zagrmeo je. « VOLIŠ KAD TE TUKU? LETIŠ I VOLIŠ DA TE BIJU! TO ĆE SE ODRAZITI NA TVOJU DALJU SUDBINU!»
Dao mi je papir na kome je bilo otkucano moje ime i prezime, datum rođenja, mesto prebivališta, a zatim dijagnoza: ANTIGRAVITACIONA AKTIVNOST, za sada akutna, ali sa tendencijom prelaska u hroničnu. Preporučuju se dodatna ispitivanja uz budno motrenje na pacijenta. Terapija: upotreba 'Voltinog luka'. Prognoza: eventualno kratkotrajno smirenje antigravitacione aktivnosti.
Doktor je, u pratnji svoja tri pomoćnika ( pre će izgledati kao gorile), napustio sobu, a profesor mi je uzeo papir iz ruke. Proučavao ga je. Na kraju je zaključio: « Klovnovi.»
« Kakva će mi ispitivanja vršiti, profesore?», upitao sam nespokojno.
« Leteo si, je li? Takvi slučajevi su retki, čak i ovde. Pamtim samo jednog, i on je...», profesor iznenada zastade. « No, to nije važno.»
« Šta ste hteli da kažete? Radili su mu nešto, zar ne? Nešto strašno?»
« Uzmi jedi svoju užinu», reče profesor. « Vidi, danas imamo nešto egzotično: kompot od kivija i papaje, pohovanu iguanu i banana-tortu.»
« Profesore!»
« Ako ti budem rekao, poželećeš da nisi čuo. Zato jedi svoju užinu, jer odbijam da dalje vodim razgovor o tome», reče profesor.
Pomirio sam se sa tim i prionuo na svoju iguanu. Iguanu? « Otkud sve ove stvari u jelovniku?», pitao sam.
« Zar ti treba bolji dokaz da je čitav svet umešan u rad SANATORIJUMA? Nekad za obrok dobijemo govedinu, nekad svinjsko pečenje, drugom prilikom imamo ribu ili neki zeleniš, katkad špagete, lazanje, često i paprikaše, gulaše...S vremena na vreme nam daju masnu debelu gibanicu ili proju, i po tome znam da i naša Država učestvuje u ishranjivanju nas ovde, u SANATORIJUMU. Kad stigne, gibanica stiže u ogromnim količinama. Na hiljade tona gibanice i proje, po nekim mojim proračunima.»
« Možda se time mogu objasniti pojedini monetarni udari i nestašice prehrambenih sirovina. Niko ne zna zašto i kuda nestaju devize, brašno, šećer i ostala roba, a sve to ipak nestaje», rekoh zamišljeno.
« Možda...Ali, u krajnjoj liniji, nama je sada svejedno šta se događa tamo gore. Probaj kompot, odličan je», reče profesor.
Onda smo ćutali i bavili se užinama. Prošlo je tek nešto više od 24 časa otkako sam poleteo nasred ulice, i za to vreme se izdešavalo toliko stvari da je bilo nemoguće sve ih pohvatati. Nikako nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da sam zatočen pod zemljom u nekoj građevini gde ništa nije normalno. Nisam osećao da pripadam tu. Pa šta ako sam leteo? Lojalan sam Državi, odužio sam joj dug, imam stalno zaposlenje, stan, poznanike, nikada nisam krao niti sam bio osuđivan ili sumnjičen. Nisam oženjen, ali radim na tome. Suzana je, čini mi se, najbolja prilika. Ovih dana je trebalo da izađemo na zajednički ručak. Da se zbližimo još malo, jer je očigledno zainteresovana. Onda, tu je i Eugenije. Ne poznajemo se dugo, ali je čovek na mestu. Sad, njegova je stvar što ima par ludila više od bilo kog živog bića. I zaista voli palme. Nekada je voleo guštere. I pored svega toga, ne smatram da je za psihijatrijski pregled. On jednostavno tako živi, ne uvlačeći nikog u svoje otkačene ideje. Štaviše, zapanjujuća je bila praktična efikasnost njegovog odmetanja od priznatog testa realnosti. U njegove ideje ljudi su se sami uvlačili. Šta sad radi? Verovatno je čuo vest o mojoj pogibiji .
A ja sam sedeo ovde, nesposoban da učinim bilo šta. Uzdahnuo sam i mašio se za tanjir sa banana-tortom. Ispod tanjira, na poslužavniku, ležao je koverat. Uzeo sam ga u svoje drhtave ruke.
Na poleđini je jasno bila napisana adresa: ???. Pocepao sam ga i izvadio sadržaj. Srce mi je tuklo, šake mi se znojile, noge su mi zaudarale. Sadržaj je bio sledeći:
16. 4. o. g.
Dragi Tihomire
Neočekivana stvar uvek najjače udari po emocijama. Pretpostavljam da je tako i sa tobom, jer sigurno nisi očekivao ovo pismo. Ako ga sada čitaš, to je znak da si ga dobio, i da si živ. Čitavim sistemom matematičkih jednačina i formula došao sam do zaključka da je tvoje stradanje u požaru teško ostvarljivo. Stoga ti i pišem. Naslućujem da si negde sklonjen, pod pretpostavkom da nisi izgoreo. A ako nisi izgoreo, onda si primio pismo. Čudni su putevi kojima ono putuje i nimalo me ne zanimaju. Najvažnija je tačna isporuka. Verovatno ti sada tuče srce, znoje ti se šake i zaudaraju ti noge. Savladaj uzbuđenje. Budi iznad svega toga. ( Ovo sam namerno napisao, jer sam iz medija koji su, uzgred, bili puni izveštaja o tvom letenju, doznao šta ti se desilo.). Na TV-u si bio veoma lep znak na punom mesecu. Ponosim se tobom. Prizor je u sebi nosio neku nesputanu snagu. Ti si zračio tom snagom. Drži se njenih skuta i dalje. Potonja slika tvog ugljenisanog tela nije ostavila značajniji utisak na mene. Tek da znaš.
Što se ostalog tiče, ima problema. Nadležni neće da mi izdaju dozvolu za izgradnju cevovoda od mora do mog stana. Izgleda da ću za svoja prava morati da se borim zaobilaznim putem. Nema osnove da mi bilo ko zabrani uvođenje mora u stan, ako već imam uslova. To je tiranija na najvišem nivou. Međutim, ne očajavam. Iz svega se nađe izlaz. Ja ga već imam, no ne želim da ti ga otkrijem. Nema imunih na sujeverje, znaš već.
Pomisli samo: šum mini-mora između mojih palmi. Dobra vest – dobio sam još jednu sedmicu na LOTO-u. Osoblje zaduženo za isplatu već je počelo da me gleda popreko. Naravno, dobitna kombinacija se ne može izračunati ni iz kakve matematičke operacije, ma koliko njihova primena davala moćne rezultate. Ali, ono što ne može matematika, može metamatematika. Upravo je otkrivam, pa ti ne bih za sada previše pisao o njoj. Ograničimo se na matematiku i srećne slučajeve. Iz te perspektive gledajmo i na četiri sedmice za dve i po godine.
Toliko za ovaj put. Verujem da ti je teško, ma gde bio. Ali, drži se. Ne upadaj u zamku malodušnosti. Na osnovu zdravog rasuđivanja, došao sam do pretpostavke da tu, gde se nalaziš, nisi sam. Iskoristi priliku što nisi sam. Mudri ne pobeđuju uvek, ali mudri i snalažljivi – to je dobitna kombinacija.
I još nešto. Da bih bio sasvim siguran da si živ i zdrav, i da si primio pismo, napiši mi odgovor. Čekam ga od sada do kraja života.
Učini nebo stvarnim.
Eugenije.
Čitao sam i čitao, iznova i iznova. Stezao sam hartiju, toliko da se sva izgužvala. Iz grudi mi se otelo nešto poput jecaja. Ipak je postojala veza sa svetom, makar i preko Eugenija koji mu nije baš previše pripadao.
« Šta je bilo?», upita profesor, primetivši da se događa nešto čudno. Samo sam mu tutnuo pismo u šake i dozvolio emocijama da me skrhaju.
« Nemoguće», čuo sam profesora. « Ovo je apsolutno nemoguće. Niko još odavde nije uspostavio kontakt sa spoljnim svetom, niti spoljni svet sa SANATORIJUMOM. Kako je to izveo taj tvoj Eugenije?»
« Ne znam», rekoh. « Razmenjujemo pisma, ne znajući kako.»
« Ovo je ravno otkriću točka», reče profesor zadivljeno. « Moram da te povežem sa nekim ljudima ovde. Sad je jasno: nedostajala nam je trunka metafizike. Možda još uvek imamo šanse za izbavljenje. Razumeš li šta to znači?»
Zajecao sam u znak odgovora.
Čim sam se malo povratio, rešio sam da odgovorim Eugeniju. Tumarao sam po sobi, tražeći neki papir i olovku. Uzalud. Osoblje SANATORIJUMA se potrudilo da spreči svaku mogućnost ostavljanja pisanog traga. Vođen jednom idejom, ušao sam u WC. Budući da sam prvi put kročio u njega, bio sam prijatno iznenađen. Prostorijom su, iz mnoštva filtera i raznih osveživača, vladala eterična isparenja. Nad besprekorno čistim lavaboom sam ugledao veliko ogledalo; tri peškira za lice i ruke i još tri za noge i još tri za posle tuširanja; tri četkice za zube u tri čaše, tri žileta za brijanje, tri češlja; šampon poznate marke, razne balsame, učvršćivače za kosu, mirišljave soli, nekoliko vrsta dezodoransa i kolonjskih voda, WC šolju sa tapaciranom daskom i prostranu, kraljevsku kadu.
Kao da je čovek morao biti mimo sveta, da bi imao ovakve higijenske pogodnosti. Kada bi se odvajalo bar približno toliko sredstava za minimum egzistencije onih koji jedva preživljavaju tamo gore...Verovatno smo nekome u neku svrhu jako potrebni, čim nas toliko neguju, pomislio sam. Samo na trenutak, jer sam u WC ušao iz drugih razloga.
Da, video sam toalet-papir. Kvalitetna marka, i on. Smaknuo sam rolnu sa postolja. Problem hartije za pismo je bio rešen. Olovka? Iako sam izvršio detaljno pretraživanje, nisam našao ništa pogodno za pisanje.
Seo sam na krevet. Ponovo me zahvatilo očajanje. Prilegao sam malo da mu posvetim pažnju.
« Tihomire!», eksplodirao mi je profesorov glas u ušima. « Gledaj očitu demonstraciju uticaja snova na genezu paranormalnog!»
Otvorio sam oči, a profesor mi je prstom ukazao na gospodina Pantića koji je na svom krevetu hrkao uz blaženi poluosmeh.
« Vidi ga. Sanja nešto», reče profesor. « Lep neki san. Pantić kao da gospodari nad njime. Primećuješ li promenu?»
Pantić je zaista sve više i više rastao. Krevet mu je postao pretesan. « Ako ga ne probudimo, rašće unedogled.», reče profesor. « Pantiću! Pantiću!»
Gospodin Pantić se trgnuo uz jagnjeće meketanje. Zvučalo je smešno, s obzirom na njegovu veličinu čitavog jednog zida.
« Pantiću!», nastavi profesor. « Zaboravljaš na vreme za užinu! Porcija ti stoji netaknuta! To se kvari, Pantiću! Bajati se!»
Gospodin Pantić se polako smanjivao.
« Hoćeš da se sestra naljuti? To hoćeš?!», reče profesor i Pantić se trenutno vratio na svoju prirodnu veličinu, čak i ispod nje.
« Eto», reče mi profesor. « On je visok oko metar i sedamdeset. Ali, najbezbednije ga je držati na metar i trideset, kao sad.»
« Baaajaaatiii seee», otegnu gospodin Pantić sa svog kreveta. Zatim je uzeo užinu i svojski se potrudio oko nje.
Sledeća dva ili tri sata smo proveli u tami, odmarajući profesorovu senku. Ležao sam i trudio se da iščačkam komadiće iguane koji su mi zapali između zuba. Onda sam, nošen nejasnom nadom, pitao zašto Pantiću ne indukujemo takav kompleks niže vrednosti da se smanji toliko, da može proći ispod vrata. Ne, vrata su bila hermetički zatvorena. Nepropustljiva. Predložio sam da ga smanjujemo do veličine jednog molekula. Ne. Kako se neko, ko je sačinjen od milijardi molekula može smanjiti na veličinu samo jednog molekula. Sledeće što sam predložio, bilo je da ga smanjimo barem toliko, da ga u džepu možemo prošvercovati iz sobe. Mogli bismo ga prošvercovati čak i u sestrinom džepu. Van sobe, Pantić bi se, kroz cevi za ventilaciju koje bi ga usisale, domogao površine i, ponovo se povećavši, alarmirao štampu, vojsku, nadležne, bilo koga.
Doznalo bi se o postojanju SANATORIJUMA. Ne. Opet pogrešno. Prvo, oni koji bi bili alarmirani su isti oni koji su nas ovde i strpali. Drugo, Pantić do njih ne bi ni stigao pošto su filteri u cevima za ventilaciju previše sitni da bi ga propustili; u SANATORIJUMU se udiše maltene savršeno čist vazduh. Treće, čak i kad bi neko bio spreman da čačka po postojanju SANATORIJUMA, čak i kad bi Pantić mogao izaći napolje kroz cevi za ventilaciju, mi ne možemo da ga iznesemo iz sobe. Gospodin Pantić, ma koliko bio veliki ili mali, uvek teži 80 i nešto kilograma. Da je trunka ili da je veliki poput sobe, njegovih 80 i nešto kila ostaju isti. Našta bi nam ličili džepovi kad bismo u njih strpali toliku kilažu? Iz istog razloga, ne bismo mogli da ga prošvercujemo ni u šaci. Čak ni u obe šake.
Kad bismo i probali, pogrbili bismo se od tereta, a osoblje zna koja je Pantićeva osobina. Smesta bi nas prozreli. Ništa od svega toga, razumno me je razuverio profesor u kompletnu zamisao. Ipak, rekao je: « Jedna ideja mi se jako dopala.»
« Koja?», pitao sam.
« Da stavimo Pantića u džep sestrine haljinice. I da posmatramo šta će od nje ostati», reče profesor.
Zatim je u mraku odjekivao samo zlokobni smeh dve muške svinje. Posle tridesetak sekundi, smeh je postao šupalj, pa smo ućutali. Posle daljih trideset sekundi, pitao sam kako Pantić menja svoju veličinu uprkos konstantnih 80 i nešto kilograma. Tako što mu se menjaju međumolekulska rastojanja. On poraste kad mu se molekuli i atomi međusobno udalje, ili se međusobno približe pa se smanji. Nikada se ne može toliko smanjiti, da se intermolekulski prostori potpuno eliminišu. Nema tolikog kompleksa niže vrednosti. U poslednjem prostoru između čestica se skuplja celokupna duša, tako da je nemoguće zgromiti samog sebe. Takođe, ni superego nije dovoljno moćan da međumolekulske prostore razvuče do granica potpunog raspršivanja ličnosti. Gospodin Pantić veličinom može varirati, teoretski, između granice potpunog sažimanja i potpunog razvejavanja, ali ih ne može dosegnuti.
« I ne davi me više takvim pitanjima», reče profesor. « Nisam ja fizičar, da raspravljam o prirodi i jačini sila koje spajaju i razdvajaju. Ni oni sami nisu sigurni u svoje tvrdnje.»
Pošto mi je jasno stavljeno do znanja da sam dosadan, ostalo mi je samo da ležim i ćutim. Vratio sam se kovanju plana kako pobeći iz SANATORIJUMA. Ono što sam smislio, gravitiralo je prema jednoj jedinoj činjenici: neizvodljivo.
U međuvremenu sam ogladneo, a po tok misli nema ničeg destruktivnijeg od praznog želuca. Gde je ta večera? Počeli su grčevi. Bili su kao opaki mali bestelesni gadovi koji su mi kljucali postojanje. To je trajalo. Zvuk sestrinih štiklica bi značio večeru. Umesto toga, čuo sam samo topot dugih sekundi u beskonačnoj procesiji. Bilo je to jedno od najiskrenijih čekanja u mom životu. Najzad, štiklice su zadobovale po podu i svetlo u sobi je bilo upaljeno.
« Kasnite sa večerom», rekoh, netremice gledajući sestru.
« Gospodine, ovde postoje ustaljena procedura, utvrđeni režim i tačno određeni termini za obroke i sve ostale aktivnosti», rekla je. Glas joj je zvučao suvoparno, ali sam osetio nešto veoma izazivački. Paranoja?
Ona je sakupljala poslužavnike i pribor koji su ostali od užine, sve vreme mešajući kukovima. Pevušila je nešto ispod glasa.
« Šta je ovo u tanjirima?», pitao sam, tek da nešto kažem.
« Sve sami specijaliteti. Sveži nar, sok od narandže i bataci od iguane.»
Neki ton u njenom glasu je uporno odbijao da se povinuje odredbama koje su stajale u zakletvi medicinskih sestara.
Sledeći dan nije osvanuo svojim čarobnim rađanjem u našoj sobi. Doznali smo da je dan, kad nas je iz sna prenuo glas doktora Kristovskog. Tada sam shvatio da u sobi imamo zvučnik povezan sa razglasnom stanicom, koja se mogla nalaziti samo u doktorovoj kancelariji. U taj sistem je, izgleda, bilo uključeno i osvetljenje, jer je s glasom blesnula i svetlost.
« DOBRO JUTRO SVEM OSOBLJU I ŠTIĆENICIMA NAŠE CENJENE USTANOVE! VREME JE ZA USTAJANJE! JOŠ JEDAN DAN JE PRED SVIMA NAMA! ZATO MOŽETE POČETI SA SVAKODNEVNIM AKTIVNOSTIMA!», grmnuo je doktor preko razglasa.
« Jebi si mater», bunovno zabrunda profesor, krijući se od senke ispod ćebeta.
« JEDNO OBAVEŠTENJE ZA SVE NOVOPRIDOŠLE! POSLE JUTARNJE HIGIJENE I DORUČKA, ONI KOJI SU U NAŠU CENJENU USTANOVU DOŠLI JUČE, IMAĆE DA IZAĐU U GLAVNI HOL RADI ČITANJA DNEVNOG RASPOREDA! TO JE OBAVEZNO! NOVAJLIJE, OČEKUJEM MAKSIMALNU SARADNJU! ŽIVELI!»
« Seri, seri», ponovo se oglasi profesor ispod ćebeta.
« Profesore», rekoh. « Za čoveka koji poseduje takve titule i zvanja, vi imate rečnik ispod svakog nivoa.»
« Znaš šta?», reče profesor odbacujući ćebe. « Svojevremeno sam bio prvak u veštini govorništva. Čak su mi i mnogo starije kolege skidale kapu. Na jednom lokalnom takmičenju u smišljanju, komponovanju i izražavanju skarednih izjava, takođe sam pobedio. Psovao sam žešće od stogodišnjeg kočijaša. Magija reči za mene je smešna stvar. Zato, nikad više ni slova nemoj da prozboriš o nivou mog rečnika. Jasno?»
Napeto me je posmatrao. Napeto sam ga posmatrao. Kao da je čelična sajla bila razapeta između naših pogleda.
« Svejedno», rekoh. « Ostajem pri stavu da čoveku vašeg statusa na priliči takvo izražavanje. A sad idem na umivanje. Čuli ste šta me sve uskoro očekuje.»
Napeto me je posmatrao. Pospane varnice su sevale iz njegovih podnadulih očiju. Nisu imale dovoljnu snagu mržnje i prezira, pa su mi padale pred noge.
« Dobro», reče profesor isključivši svoj laser. « Možda si u pravu. U tom slučaju, izvini. Izjutra sam uvek nervozan, posebno posle ovakvog buđenja. A svakog jutra otkako sam ovde, buđenje je isto: zgromi me glas ovog kurajbera Kristovskog, jer svakodnevno dolaze desetine ili stotine novajlija.»
« Zar nisam juče samo ja došao? Mislim, priveli su jedino mene, nikog drugog nisam video», rekoh.
« Čini ti se. Samo ti se čini. Ovde se privođenje ne vrši u određenom terminu, već prema potrebi i nuždi, u bilo koje doba dana i noći. I drugo, narod se privodi na svakom nivou a ne samo na ovom našem», reče profesor.
Objasnio mi je da sistemi podzemnih hodnika vode do svakog nivoa ponaosob. Takođe, na svakom nivou postoji glavni hol. Štaviše, na svakom nivou ima nekoliko glavnih holova sa nekoliko sistema podzemnih hodnika. To s toga što su nivoi, kako je rečeno, neverovatno prostrani. Svaki glavni hol je, pored pripadajućeg sistema podzemnih hodnika, imao i doktora koji je bio nadležan za pristizanje novajlija i smeštanje u sobe. Ime i prezime tih doktora je bilo nevažno, jer su svi ličili jedan na drugog. Osim toga, zbog tolikog broja podzemnih hodnika, zemlja je strašno prošupljena. Jesam li se zapitao za uzrok onolikih zemljotresa na Kopaoniku od pre petnaestak-dvadeset godina? Zašto je šezdeset i neke sravnjeno pola Skoplja? Što su nam se onako često kuće i zgrade lelujale kao da su od gume, a mi masovno izlazili na ulice prestrašeni drmusanjem tla? Zašto su javljali: epicentar zemljotresa kod Bukurešta, epicentar kod Splita, u Grčkoj, u Turskoj...svuda po svetu? Jesam li verovao da su u pitanju zaista bili tektonski poremećaji? Onda se neko setio da ojača potporne stubove SANATORIJUMA. Radovi su se izvodili danonoćno; brujalo je i zujalo i čekićalo. Poslednjih godina se broj zemljotresa osetno smanjio, i to u čitavom svetu. Stubovi su koliko-toliko učvršćeni i postignuta je stabilnost u zemljinoj kori. Čak su se i vulkani primirili.
« Istina», rekoh. « Ali, skoro se u Iranu desio razorni zemljotres. A i u Americi neprekidno strepe od St. Andrejine pukotine. Šta je s tim?»
« Japan...Ipak se SANATORIJUM ne proteže do Japana. Mada, jedan orijentalac sa petog nivoa je često ponavljao nešto što su mi sa japanskog preveli na francuski, a ja to sa francuskog na naš, i zvučalo je kao izjava, ili se moglo tumačiti i kao haiku-poezija. U dvostrukom prevodu, tekst glasi:
'Trešnjama drhte tela zbog ludila,
ždralu je bara maćeha.
Najživlji crvi u mrtvom bivstvuju,
živi ih u mrtvo teraju.
Ispod bare majka se grohotom smeje gledajući.' «
« Moglo bi i zvučati kao haiku», rekoh. « A takođe i kao: SANATORIJUM ispod Japana. Onda bi mogao da se nalazi i ispod Amerike.»
« Ah, ne! Ispod Amerike se nalaze samo kontinentalne ploče. Zar bi Amerikanci dozvolili da se pod njihovim tlom nalazi nešto poput SANATORIJUMA? Oni samo ulažu, diktiraju, nadgledaju, ali njihova američka zemlja je pošteđena takvih institucija. Dovoljne su im klizeće ploče. Kad bi ispod svoje države dopustili još i gradnju jedne ovakve ludnice, potonuli bi za jedan dan», reče profesor.
U tom trenutku su se otvorila vrata i sestra je na kolicima ugurala poslužavnike sa doručkom. « Tihomire», obratila mi se sa seksipilnim osmehom. «Vi morate biti posebno hitri. Smotra je za dvadeset minuta.»
Higijenu sam obavio za nešto više od četiri minuta. U narednih šest minuta sam doručkovao. Tri kriške hleba, margarin i med spravljen od polena cvetova sa Tibetske visoravni. Sestra me je sve vreme čekala, i onda smo zajedno izašli iz sobe idući ka glavnom holu. Rešio sam da odigram.
« Vaša pojava mi je najlepše dobrojutro», rekoh.
« O, hvala, Tihomire. Ovde ne dobijam komplimente baš često», osmehnula se.
« A gde ih dobijate?», krenuo sam u istraživanje.
« Nigde. Romantika u SANATORIJUMU je veoma retka. Nedostaje mi spoljni svet, jer su tamo pacijenti kudikamo izdašniji u laskanju.»
sre - 15.06.2005
sanatorijum
I D E O romana
Kada sam prvi put poželeo da poletim, nalazio sam se u sopstvenom snu. Išlo je glatko, mada nije ličilo na pravo letenje. Više je bilo kao prosto odvajanje od tla i penjanje nagore kroz vazduh. U tom snu sam se približio nebu i na njemu video jedno ogromno oko žuto-crvene zenice i ljubičaste beonjače. Oko me je primetilo, uplašeno zatreptalo i kapci na njemu su se sklopili. U trenutku kada su se gornji i donji kapak dodirnuli, oko je iščezlo a nebo pobeglo, i morao sam da se suočim sa buđenjem.
Drugi put sam poleteo dok sam hodao ulicom. Imao sam osećaj sve manje težine i taj osećaj se pojačavao dok nisam osetio lakoću. Tada sam zaplovio kroz vazduh iznad užurbanih glava prolaznika i uzdizao se sve više, do trećeg, do četvrtog sprata obližnjeg solitera, čuvši ispod sebe glasove:
«Čovek leti!»
«Ne, to je reklamni balon! Setila se opozicija!»
«Tata, vidi! Onaj čika levitira!»
«Ne, sine, to je njegova astralna projekcija! Ekstrasenzorno iskustvo!»
«Pazite, gospodine! Pašćete odozgo!»
Stigao sam do šestog sprata, kad se dole pojavilo nekoliko policijskih kola i policajci izašli iz njih, pogleda uperenih na gore. Jedan je imao megafon i drao se u njega dok se megafon drao na mene: «PAŽNJA! PAŽNJA! VRAĆAJ SE DOLE! NEMAŠ PRAVO DA OMETAŠ JAVNI RED I MIR NA TAKAV NAČIN! SILAZI OVAMO! TO JE…OVAJ…TO JE KRŠENJE ZAKONA, JESTE!»
Nisam mogao, u stvari nisam znao kako da se prizemljim. Zato sam nastavio sa uzletanjem, pravo ka nebu. Pomislio sam da mogu da ga dodirnem i pružio sam ruke. Ali odjednom, na metar i po od neba, udario sam u nešto. Bilo je nevidljivo i tvrdo kao zid. Trudio sam se da ga probijem, bez uspeha.Ispružio sam ruke što sam više mogao. Malo, vrlo malo mi je nedostajalo da pipnem nebo. Tik ispod mene je protutnjao avion. Vazdušne struje su me zavitlale i udaljile od neba. Aparat kompanije 'LUFTHANSA' je odjezdio, a ja se prevrtao po vazduhu pokušavajući da uspostavim kontrolu nad svojim pokretima. Kada sam uspeo, počeo je da pada mrak, zvezde su se pojavile i nebo je uteklo nekud. Zaplovio sam nadole, a dole je bila okupljena gomila ljudi. Posmatrači, policija, vatrogasci. Doneli su reflektore, i ti reflektori su sada bili upereni u mene. Zraci su šarali prostorom. Na svim prozorima obližnjih solitera stajao je narod i gledao me. Nekoliko helikoptera je kružilo nada mnom. Kakav spektakl, mislio sam. A samo sam pošao da kupim hleb, novine i cigare.
«EJ, BRATE, ŠTA UZIMAŠ?», viknuo je neki čupavac sa jednog od prozora. Sa istog prozora je izvirilo još nekoliko čupavaca, iščekivali su odgovor.
( Rekonstrukcija onoga što se dalje dešavalo išla bi otprilike ovako: čitav događaj je bio prikazan na većini svetskih TV stanica. CNN je napravio opširan izveštaj sa snimkom na kome sam ja bio u prvom planu dok me je kamera neprestano zumirala i udaljavala, a snimak je propraćen priglupim komentarom. Emisija 'NO COMMENT' je pustila filmski i tonski zapis, onako kako je bilo: psovke, uzvici, molitve prisutnih, zatim akcija organa bezbednosti, moje lebdenje između zgrada, čak i pun mesec na čijoj su se svetloj pozadini ocrtale konture mog tela. Razvijene su filozofske i teološke debate. Parapsiholozi su mlatili pare kao nikad. Ozbiljne novine su tvrdile da se ništa od svega nije desilo, a žuta štampa je donela naslov: 'IMA LI VIŠE SUMNJI DA SU MEĐU NAMA?'. Dijapazon zaključaka običnog sveta kretao se od potpunog verovanja do krajnjeg skepticizma i crne slutnje da će se desiti nešto strašno jer se narodu ponovo zamazuju oči kojekakvim čudesima.)
Odjednom sam sve više i više počeo da osećam težinu, i ta težina me je vukla ka zemlji. Pokretima ruku i nogu mogao sam da upravljam tim laganim ateriranjem, tako da sam mlataranjem odneo sebe daleko od pogleda radoznalaca i prizemljio se na nekoj poljani. Dodir tla mi je na momenat bio isto tako nestvaran kao i malopređašnje letenje. Kada sam se privikao na hodanje, krenuo sam kući. Dok sam koračao, bio sam težak tačno onoliko koliko sam i mislio da jesam.
Čim sam došao kući, seo sam i počeo da pišem pismo.
15. 4. o. g.
Dragi Eugenije
Jutros me je probudila vriska zrikavca. Bio je negde u mom stanu i tražio sam ga više od sat vremena. Zvučalo je kao da bi mogao da bude na bilo kom mestu. Kad sam ga otkrio, zgrozio sam se njegovim izgledom, toliko da nisam mogao ni da ga ubijem. Uhvatio sam ga listom papira i izbacio napolje, ali zvuk se i dalje čuo kao da dolazi sa svih strana. U kredencu sam našao još jednog zrikavca, pa sam i njega izbacio na isti način. Da, pretpostavljaš da ću sada napisati kako se zvuk još uvek čuo. I jeste. Do podneva sam izbacio 83 zrikavca. Do dva i petnaest sam izbacio 134 zrikavca. Sto trideset četvrti je izgleda bio poslednji jer je posle toga u stanu vladala mukla tišina, toliko da sam poželeo još nekog zrikavca. Šta misliš, da li je normalno da ti se u kući odjednom nalaze 134 zrikavca? Ja mislim da nije. Hteo sam da pozovem predstavnike medija, znaš već – štampa, televizija i to – jer ovo je ipak kuriozitet. Ali, u popodnevnim časovima desilo mi se nešto još neverovatnije. U WC šolji sam ugledao zlatnu ribicu kako pliva u vodi. Pre toga sam dvaput pustio vodu. I onda, kada se sve smirilo, ta zlatna ribica je plivala u mojoj šolji. Zavrnuo sam rukave, zavukao ruke u šolju i posle dužeg mučenja izvadio ribicu. Prebacio sam je u teglu sa čistom vodom, a ona je počela da pliva po sve užoj spirali i na kraju je plutala na površini, prevrnuta na bok. Odnekud mi je na pamet pala jedna ideja i brzo sam drugom teglom zahvatio vodu iz šolje pa onda prebacio ribicu u tu drugu teglu. Ribica je oživela, raširila peraja i krenula da šparta teglom.
Dragi prijatelju, brinem za sebe. Mislim da se takve stvari ne dešavaju svakome. Šta to može da znači? Ima li veze sa Sveukupnim Saznanjem? Možda me je ono najzad, posle tolikih godina skrivanja, dotaknulo svojom rukom prosvetljenja, a da ja to nisam sposoban da protumačim?
Inače, večeras sam bio znak na punom mesecu. I još nešto: zapitaj se da li je nebo stvarno.
Nadam se da si dobro. Kako tvoje palme? Otpevaj im nešto i za mene. Na primer, 'Trešnjev cvet'. Šalim se, ha ha. Drži se.
Tihomir
Odložio sam olovku, stavio pismo u koverat, zalizao ga i zalepio. Zatim sam ga bacio u poštansko sanduče. Ponoć je zvonila iz mnoštva satova.
Ujutru me je probudilo zvono. Bilo je šest i dvadeset. Otvorio sam i ugledao poštara. «Preporučeno pismo.», rekao je tutnuvši mi koverat u ruku. Potpisao sam da sam primio pošiljku i on je otišao. Pogledao sam adresu: Profir Kostjuški, Bulevar cvetova 218/20. Zbunio sam se. To pismo nije bilo za mene. Nije odgovaralo ni ime i prezime, ni adresa. Svejedno, otvorio sam ga. Unutra je pisalo:
16. 4. o. g.
Dragi Tihomire
Veoma me je uzbudilo tvoje pismo. Stiglo je u jedan po ponoći, baš kada sam uspavao palme i iščitavao Nostradamusa. Uz dužno poštovanje, otkrio sam par greščica u njegovim spisima. Svakako, greške su hleb svagdanji za one koji raspetljavaju čvor budućnosti. Zato mislim da sa time ne treba preterivati jer budućnost pripada budućnosti, iako zavirivanje u nju nije sankcionisano nijednim pravnim zakonom. Sve u svoje vreme, zar ne.
Primetio sam jednu stvar: nisi adresirao pismo, poleđina koverte je bila prazna. Ali, razumem te. Verujem da si bio jako dirnut onim što ti se događalo prethodnog dana. Ipak, pismo je stiglo i to dokazuje nešto. A to je da ću ja ovo svoje pismo adresirati na prvi pojam o imenu, prezimenu i mestu stanovanja koje mi padne na pamet, i da tako ponovim dokaz. Ako sada čitaš ove redove, dokaz je ponovljen. Već duže vreme sam se bavio teorijom da između dve osobe, dve stvari ili dva bilo čega neizostavno postoji bar jedan medijum koji ih povezuje. Daljim radom ću se truditi da pokažem kako postoji i više medijuma, možda bezbroj. No, o tom potom. Konkretno, trenutno je ulogu medijuma između tebe i mene odigrala PTT, iako je dobila pogrešne – ili čak nije ni
dobila – informacije o našem boravištu. Još ne mogu da utvrdim šta uzrokuje pravilno funkcionisanje medijuma čak i onda kad barata neispravnim podacima, ali naslućujem da bi to mogla biti obostrana želja. Naravno, u budućnosti ću raditi i na teoriji da je sve povezano sa svačim i to materijalnim vezama na koje utiče nešto nematerijalno (možda želja?). Ali, pustimo sada te stvari.
Impresivno zvuči podatak da si izbacio sto i…koliko ono beše? zrikavaca. Meni se to jednom desilo sa biljnim vašima, kad su napale moje palme. Ja mislim da je nemoguće čuti postojanje biljnih vaši. Njihovo postojanje je evidentno samo pogledom na njih i na njihova zlodela. Ne bih sada da ti opisujem način na koji sam ih se oslobodio, jer bi to zauzelo suviše prostora i seže čak i u filozofsko i alhemičarsko područje.
Pitaš me kako moje palme? Da, sada su dobro. Osim ovih 76 koje sam imao, izbile su još četiri mladice. Međutim, problema ima i sa onim što te čini najzadovoljnijim. Naime, jedna palma je toliko izrasla, da je počela da udara u plafon iako je plafon visok preko šest metara. Zato sam otišao do komšija iznad i pitao ih da li bi imali protiv da se probije pod ( za mene plafon), kako bi moja palma i dalje nesputano rasla. U početku su se grčevito opirali i zgražavali, pa sam morao da ih dovedem u svoj stan i pokažem im sve ostale palme. Pri tome sam zaplakao, pogođen mogućom sudbinom svih tih stabala koja su iz klice izrastala ka nebu ne znajući za bilo kakvu prepreku. Rekao sam svojim komšijama, kada palme osete prepreku one se lome o nju ne priznajući je, i na kraju venu, umiru u neostvarenoj želji da dosegnu nebo. I tu me je plač skrhao, ni reči više nisam mogao da progovorim od jecaja. Komšije su takođe počele da plaču. Na kraju smo se dogovorili da probijemo rupu u podu njihovog WC-a, tako da u klozetu imaju fotosintezu koja bi brže obnavljala kiseonik utrošen tokom svima nama poznatih klozetskih seansi. Time bi svi bili zadovoljni.
Sada razmišljam da u stanu napravim i jedno more. To more će svakako biti minijaturno, ali mislim da je ovde neophodno. Siguran sam da jeste. Princip uvođenja mora u moj stan bio bi sledeći: sistemom spojenih sudova. Mnoštvo je radnika koji su trenutno bez posla. Novcem koji su mi donele premije na sportskoj prognozi i tri sedmice na LOTO-u, mogao bih da ih platim da mi prokopaju tunel, ili bar cevovod, od stana do mora. Uz ugrađenu mašineriju za kontrolisanje protoka vode kroz taj tunel, ili cevi, u svom stanu bih imao idealni režim plime i oseke zasnovan na dnevnom ritmu i mesečevim menama, bez obzira na faktor bure, zemljotresa i svih ostalih prirodnih događanja koja bi remetila taj iskonski proces smenjivanja. Takvim sistemom spojenih sudova, uz aparaturu koja reguliše sve uticaje na dnevno – noćnu cirkulaciju, imao bih idealan odnos između svetskog mora i mora u mom stanu, idealniji čak i od odnosa između Svetskog mora i pojedinih mora na Zemlji.
Dok sam uspavljivao palme, uzvratile su mi pesmom lepšom od one koju sam ja njima pevao. Zašumele su svojim listovima iako nije bilo ni traga od promaje u stanu, stvorile su blagi vetar koji je svirao nikad odsviranu melodiju. Bio sam vrlo ganut, ne tom melodijom, već saznanjem da me palme vole.
Što se ostalog tiče, prethodne noći sam spavao sa dve i svaku od njih usrećio po šest puta. Obe su mi rekle da me krasi nešto poput stabala koja su nas okruživala. Na posletku više nisu mogle, pa su pobegle iz kreveta i jedva našle put do izlaza kroz šumu. Te žene nikada neće shvatiti svrhu višestrukog orgazma kojim ih je Bog obdario. Nijedna žena nikada neće dosegnuti nebo, iako ga može stvoriti i podariti.
Nijedna žena, nijedna palma, nijedno biće – uključujući i mene – ne zna da li je nebo stvarno. A ti, dragi prijatelju, čim si postavio takvo pitanje verovatno znaš nešto više od ostalih. Ili, ni ti nisi siguran pa tražiš pomoć svojim mislima. Ako ne znaš, pomoć će ti stići, možda ne odmah, ali sigurno će stići, i to u vidu Sveukupnog Saznanja. Kako bi drugačije? U nečemu imaš pravo – zlatna ribica koja opstaje samo u nečistoj vodi nesumnjivo ukazuje da je Sveukupno Saznanje tu negde. Budi strpljiv i naći ćeš ga, a posle toga će pitanje stvarnosti neba biti odgonetnuto samo od sebe.
Znak na punom mesecu: to zvuči veoma snažno. Nazirem šta si hteo da kažeš. Radi na tome. Nijedan kraj nije konačan. Primi pozdrav i podršku
Eugenije.
Iščitavao sam pismo nekoliko puta. U osam sati se ponovo oglasilo zvono na vratima. Otvorio sam. Ispred mene su stajala tri maskirana čoveka.
Bili su maskirani svojim fizionomijama, ničim drugim. U normalnom životu i međuljudskim kontaktima, takvih lica nema u opticaju.
«Pođite sa nama.», reče jedan od njih.
«Kuda i zašto?», pitao sam.
«Samo bez pitanja.», odreza drugi.
«I brže malo, sprema se oluja.», reče treći.
U odnosu na svoj izgled bili su sasvim korektni, ali nešto mi je govorilo da ne testiram tu njihovu zubatu ljubaznost. Stoga sam se hitro obukao i izašao za njima. Napolju se zaista spremala oluja. Iznad nas je bilo sivo – zeleno i zlokobno.
«Nadam se da neće dugo trajati to što sledi. Ne želim da se vraćam kući po nevremenu.», rekao sam.
«Ostaćete na sigurnom dok ne prođe.», reče jedan od njih.
Zatim je počelo. Prvi udar vetra je bio neverovatno jak, kao da smo se sudarili sa teretnjakom u punoj brzini. Zavijao nam je oko ušiju, toliko da je jednom od one trojice odneo uši. «Ej! Odoše mi uši!», kriknuo je. Drugom je odletela kosa, zatim i nos. Trećem, koji je nosio tamne naočare, ostale su samo tamne naočare, a čitavo lice mu je oduvano.
« Prokleta da su ova državna lica!», vikao je jedan od njih. « Gde ih nabavljaju? Na otpadu?!»
Njihove prave, svetovne fizionomije nikako nisam uspevao da sagledam. Bile su suviše razlivene i maglovite za pogled golim okom.
« Da se vratimo kod mene?», viknuo sam u vetar. « Popijemo kaficu, piće? Da se vi...sredite malo?»
« Ne! Nastavljamo!»
Sledeći udar vetra je bio još jači od onog prvog. Smoždio nas je svojom snagom. A onda je podigao jednog od one trojice i zavitlao ga za sobom. Čuli smo još samo krik pre nego što je nestao u prostoru. Kroz zaglušujući fijuk oluje, pitao sam zašto ne sačekamo da im se vrati kolega.
« Idemo dalje!»
« Odbijam da nastavim put!», viknuo sam.
« Ne pomišljaj na otpor! Mi smo...»
Nisam stigao da čujem šta su, jer nas je oluja progutala u svoju struju i izdigla visoko iznad zemlje.
« Ruke! Uhvatimo se za ruke!», viknuo je jedan, možda baš ja.
Primili smo jedan drugog za ruke i čvrsto se držali dok nas je vetar bacao tamo-amo. Nisam imao pojma da ću tada, dok sam još bio u vazduhu zahvaćen pobesnelim vetrom, poslednji put imati priliku da gledam panoramu Grada onakvog kakav je bio.
Zatim smo silovito poleteli ka zemlji, pravo prema Gradskoj banci. Složno smo vrištali dok nam se ogromno staklo ulaznih vrata munjevito približavalo. Sudar je bio zastrašujuć, staklo je puklo u bezbroj komadića a mi smo leteli još petnaestak metara i zaustavili se tek kada smo udarili u prve pultove.
« Gospode, isekao sam palac!», vrisnuo je jedan od one dvojice.
« Dobro je. Imali smo sreću sa vetrom. Stigli smo pravo na odredište.», reče drugi.
« Banka je bila naš cilj?», pitao sam. « Ali, zašto? Ja nemam ni...»
« Prestani. Kreni ispred nas.»
Zatim smo ušli u lift, praćeni zgranutim pogledima službenika i prisutnih stranki. Lift se pokrenuo. Vozili smo se.
Vozili smo se...
« Jesmo li stigli do Meseca?», pitao sam. Nisu odgovorili na tu jeftinu provokaciju. Najzad se lift zaustavio, baš kad sam pomislio da smo dodirnuli nebo. A onda je ponovo cimnuo, ovog puta napred. Još jedna vožnja. Stali smo isto tako naglo kao što smo i krenuli. Inercija nas je zalepila za vrata lifta.
« Postoji li još neka dimenzija koju treba da osvojimo ovim liftom, ili je to bilo sve?», pitao sam. Umesto odgovora, svaki me je sa po jedne strane uhvatio ispod mišice i prosto su me izneli iz lifta. Iskreno, očekivao sam nebesku visinu. Međutim, ne. Svuda oko nas je bila stena, vlažna i smradna od memljivosti. Činila je zidove i plafon i pod hodnika koji se ukazao pred nama. Krenuli smo tim hodnikom.
Onda sam se ukopao u mestu i rekao da ne idem ni korak dalje dok mi se ne kaže kuda smo zapravo pošli. Gledali su me. Mora da je slabašna neonka sa vrha hodnika na mom licu stvarala senku odlučne nepokolebljivosti, iako sam drhtao od straha i bio strašno zbunjen. Još su me gledali.
« Dobro. Vodimo te u SUP.», reče jedan.
Glasno sam se čudio šta ću ja u SUP-u i kakav je, na kraju krajeva, ovo put do SUP-a, kad mi se činilo da smo duboko pod zemljom.
« Ovo je konspirativni put.», rekli su.
« Konspirativni! Srušili smo pola banke pri čemu nas je videlo bar dvadeset ljudi, a sad pričate o nekakvoj konspiraciji!»
« Za tvoj dolazak u SUP niko ne sme da sazna.», nastavili su tvrdoglavo.
« Sada mi je jasno zašto mi se tle pod nogama zatrese iz čista mira dok hodam ulicom. Odjednom počne iako koračam lagano i bez žurbe.», rekoh.
« Slušaj, ti...»
Stepenicama smo se popeli do mesta gde je počinjao SUP. Ušli smo pravo u načelnikovu kancelariju.
« A, stigli ste.», reče načelnik. « Sedite, gospodine. Zašto vam krvari nos?»
« Onako.»
« Shvatam. Desi se i meni kad sam uzrujan. Nadam se da ste dovde imali dostojan tretman.»
« Svakako. To, da.»
« Vas dvojica ste slobodni.», reče načelnik i pokretom ruke otpusti moje pratioce. « Uzgred, gde vam je treći? Ne, ne zanima me. Idite.»
U kancelariji smo ostali samo on i ja.
« Izvolite maramicu. Zaustavite to liptanje iz nosa.»
Zahvalio sam se i maramicom stisnuo nozdrve. Bolelo je. Oticalo je.
«Verovatno znate zbog čega ste ovde?», pitao je načelnik.
« Upravo sam hteo da ja to pitam vas: zbog čega?», rekoh.
Najednom je u prostoriji nastao mrak, a jedina svetlost je dopirala od stone lampe, koja mi je bila uperena pravo u lice. Sijalica je imala najmanje 100 vati. Načelnikovo lice se deformisalo pod plesom senki. Neodoljivo je podsećao na besnog frustriranog službenika od čije volje ti zavisi dalja sudbina.
« Imamo dokaze.», siknuo je piljeći u mene.
« Kakve dokaze?»
« Da si leteo. Da si bio u vazduhu bez ikakvih pomagala. Posedujemo snimak.»
« To poseduje i svaka ozbiljnija TV stanica u svetu.», rekoh.
« Bez obzira, mi posedujemo verodostojni snimak. Naš čovek je sve snimio VHS kamerom.»
« Ostali su imali profesionalne...»
« Ne zanimaju me finese. Priznaješ da si bio usnimljen. Znači da si leteo.»
« Dobro, i šta onda?»
Čim sam to rekao, lampa je bila isključena i udaljena od mog lica, a prirodna svetlost se vratila u kancelariju. Načelnikovo lice je ponovo poprimilo izraz bolne predusretljivosti.
« Oprostite na ovakvom postupku prema vama. Samo nam je bilo potrebno vaše priznanje. », rekao je uz opušteni osmeh.
«Kakvo priznanje? »
«To, da ste leteli. »
«Zar sam priznao? »
«Imamo tonski zapis našeg malopređašnjeg razgovora. Plus video-snimak samog čina letenja. »
«I šta sve to treba da znači? »
«Gospodine Tihomire. Vidite, letenje ljudskog bića nije baš prirodna pojava, čak se pomalo kosi i sa prirodnim zakonima. A kršenje zakona, prirodnih, pravnih, svejedno, potpada pod moju nadležnost. Sa tog stanovišta, vi ste krivi. »
«Hoćete reći da sam namerno leteo? To hoćete reći? »
«Zašto bi mene zanimao motiv zbog čega ste to učinili? Meni je bitno samo da ste to učinili. Mene, čak, ne interesuje zašto je neko obio neku prodavnicu, opljačkao nekog, ubio. Razloge neka otkrivaju drugi. Ja sam tu da utvrdim činjenično stanje i krivca prosledim drugim institucijama koje će dalje lomiti glavu oko svega toga. »
«Kome ćete onda mene proslediti? »
«Znate, gospodine, vaš prestup je…veoma specifičan. U normalnim okolnostima, pri normalnom prestupu, protiv vas bi bila podignuta optužnica, bili biste izvedeni pred sud, tužilac, branilac, porota, sve to. Ali, ovde ste dovedeni tajno i sve što vam se bude događalo ostaje u sferi tajne. Vaš slučaj bi ustalasao javnost, a javnost ne sme biti ustalasana. Stoga ćemo vas samo predati dalje, bez ikakvih procesa. »
«Gde dalje? »
« Saznaćete…I zaustavite već jednom to krvarenje.»
Počeo sam da saznajem.Sistemom novih podzemnih hodnika sprovodili su me na sledeće odredište, ma koje ono bilo.
Onda su se pred nama ukazala vrata. Sudeći po izgledu bila su novijeg datuma. Otvarala su se na šifru. Drugi je ukucao šifru i vrata su se uz zujanje otvorila.
«Zna li narod na šta mu odlaze pare od poreza?», pitao sam zapanjeno dok sam posmatrao hodnik iza tih vrata. Sav u svetlucavom mermeru, čist, suv, sterilan. Bio je obasjan nežnom, bledoplavom svetlošću.
«Sve ovo ne postoji», reče Prvi.
«Vraga», rekoh
I naredna vrata su se otvarala na šifru, a zatim smo stupili u jedan veliki hol. Podsećao je na čekaonicu u zdravstvenoj ustanovi, osim što je bio dvadesetak puta veći od bilo koje normalne čekaonice. Takođe sav u mermeru, ali je svetlost bila jasna i snažna, mada ne bolna. Po zidovima su bile okačene uramljene slike. Zagledao sam se u jednu od njih. Pošto sam se pomalo razumeo u slikarstvo, ocenio sam da je rad izvrstan, iako je tematika, smatrao sam, bila neprimerena takvom talentu. Slika je čudesnom igrom uljanih boja dočaravala morsko dno ispunjeno podvodnim stenama i šumom korala; jata riba različitog oblika i veličine; uz jednu stenu je bio smešten ogromni oktopod; dva ronioca su kružila iznad njega, jedan je bio bliži posmatraču slike a drugi udaljeniji, više pokriven senkama i snopovima zrakova sa površine mora koja se mogla samo predpostaviti. Slika je odavala utisak trodimenzionalne tvorevine.
«Šta kažete na ovo? », pitao sam svoje pratioce.
«Aha…,» reče Prvi.
«Na koje ‘ ovo’? », upita Drugi.
Iznenada je iza nas zagrmelo: «AHA! VIDIM DA UŽIVATE U UMETNOSTI! »
Sva trojica smo poskočili uz vriskove. Zatim smo se lagano okrenuli prema tom glasu. Tamo je stajao ne previše visok ali krupan čovek u belom mantilu. Izuzev nekoliko sedih paperjastih pramenova na temenu, na njegovoj lobanji nije bilo ni traga od dlake. Ali, zato je njegovo lice delovalo impozantno, zahvaljujući belim brkovima koji su bili tako dugi da ih je omotao oko vrata i spreda ih vezao u čvor kao kravatu.
«TA SLIKA JE ODISTA REMEK-DELO! », nastavi čovek. « KAO, UOSTALOM I SVE SLIKE KOJE VISE NA ZIDOVIMA! ALI…SAMO VRATITE POGLED NA SLIKU KOJU STE POSMATRALI! »
Ponovo sam pogledao. Genijalna kompozicija, ples senki i nijansi, sve je bilo tu osim dva ronioca. Sve što je upućivalo na njihovo postojanje na toj slici, bila je ruka jednog od njih obuhvaćena pipcima oktopoda, samo ta ruka, jedna jedina ruka i svuda okolo crveno, crveno, crveno…
«Nemoguće », rekoh.
«TO! PRAVA REČ! », opet zagrme čovek. «ZATO I JESTE REMEK-DELO! PRVI MOTIV NA TOJ SLICI JE BIO NASTANAK SVETA! OTADA SE MENJA IZ MOMENTA U MOMENT! »
«Ali, ko je mogao da stvori ovako nešto? », pitao sam.
«OH, TO JE, KAO I OSTALE SLIKE, DELO JEDNOG NAŠEG…ŠTIĆENIKA! », urliknu čovek. «SADRŽAJ SVIH SLIKA JE POTPUNO MOBILAN! I TO NIJE SVE! BACITE POGLED PREMA PLAFONU, HAJDE, HAJDE! »
I moji pratioci i ja smo digli pogled na gore. Tek tada sam primetio ramove i na plafonu, prekrivali su čitav plafon, zbijeni jedan do drugog. U tri rama su bile naslikane naše tri fizionomije kako zblanuto bulje i ličilo je na ogledala, s tom razlikom što su naši odrazi bili odslikani uljanim bojama. Menjali su se kako se nama menjao izraz lica: od iznenađenja, preko zapanjenosti, pa izbezumljenosti, sve do imbecilnog straha. Odjednom je u ramu gde je bilo odslikano lice Drugog, ostalo samo igranje boja a lice se izgubilo u momentu kad smo čuli TUP – Drugi je pao u nesvest.
«Ovo je apsolutno neverovatno. Kako je moguće stvoriti ovakve slike? », pitao sam čoveka u belom mantilu sa brkovima-kravatom.
«ZA TE GORNJE NI JA NE ZNAM ( A NE ZNAM NI ZA ONE NA ZIDOVIMA)! », ovo poslednje je probao da mi šapne na uvo, izazvavši eksploziju obe moje bubne opne. «ALI, VRŠIMO ISPITIVANJA! NAŠ… ŠTIĆENIK SE SVAKODNEVNO PODVRGAVA PREGLEDIMA! OSIM TOGA…BOŽE, OPROSTITE MI NA NEKULTURI! PA JA VAM SE NISAM NI PREDSTAVIO!!! JA SAM DOKTOR KRISTOVSKI! »
«Ja sam…», počeh pruživši ruku.
«KO STE VI, TO ĆEMO POSLE! », grmnu doktor Kristovski. «MENE VIŠE ZANIMA KO OD VAS TROJICE OSTAJE A KO ODLAZI! »
«On ostaje », reče Prvi uperivši prst prema meni.
«ONDA SE VI GUBITE! BRŽE, BRŽE! I HVALA NA SARADNJI! I ZAHVALITE SE U MOJE IME I NADREĐENIMA! I JOŠ…JESTE LI IKADA IMALI FENOMEN ‘DEJÀ VU’ ? »
«A? », upita Prvi izvlačeći Drugog na rukama.
« ‘DEJÀ VU’? ‘DEJÀ VU’? DA STE OSETILI KAKO VAM SE VEĆ DOGODILO NEŠTO ŠTO TREBA DA VAM SE DOGODI SLEDEĆEG TRENUTKA, ILI VAM SE DOGAĐA U MOMENTU DOK OSEĆATE DA VAM SE TO NEKAD PRE TOGA DESILO? TO?! »
«Pa, jeste…», reče Prvi.
«ONDA NAM SVRATITE OPET! RADIMO NA TOJ POJAVI! A SADA VAN! VAN!!! »
Prvi i Drugi se izgubiše, i ja sam u čitavom tom holu ostao sam sa doktorom. Motiv slike na zidu sada je bio: dve žene u crnini nad dva groba, a u pozadini morska pučina.
«VI! », iseče me doktorov glas. «POĐITE SA MNOM U ORDINACIJU! »
Ušao sam za njim. Doktor je seo za svoj sto i odjednom zaista počeo da liči na doktora, mislim, takav se težak vonj važnosti širio od njega.
«IME! », viknuo je. «PREZIME! SVE PODATKE DA ČUJEM! »
sub - 11.06.2005
COITUS POSTMORTEM
od svih ljudi na svetu
T. je bio najveća životinja
i sve u njemu je bilo podređeno
instinktima što ga je činilo
važnom ličnošću zaslužnim građaninom
i opasnim protivnikom a kada
protivnika nije imao sam ih je
izmišljao i ulagao dosta strasti
u njihovo gaženje – zato je T. bio
veliki čovek vredan strahopoštovanja
i svih onih spevova koje su o njemu
kreirali njegovi najljući neprijatelji
i prijatelji iz pukog moranja
T. je imao devizu
karaj dok ne umre
i karaj kad umre
i karaj prah –
i ta deviza je dobila široki smisao
jer je bila primenjivana na
svaku delatnost kojom se T. bavio
bez obzira da li je na klaviru
svirao Mesečevu sonatu
ili pravio novac ili ulagao sebe
u spoznaju Platona Hegela i
Staljinove demagogije
i smatrao je Ničea za ptičicu a
duboko je žalio što za protivnike
nije mogao imati Džinkis- Kana Atilu i Hitlera
odjednom i zajedno
idol mu je bio pećinski čovek koji je
bez milosti straga zajahivao ženke a zatim
smislio kako da raspali oganj da bi ispekao
mamuta kojeg je ubio upravo izmišljenim kopljem
i prevezao ga pomoću upravo izmišljenih točkova
čime je zaslužio da postane vođa horde
od svih žena na svetu T. je odabrao baš
najanđeoskije među anđeoskim stvorenjima da bude
prvi od sto pedeset anđela koje je smatrao
ličnom svojinom odredivši mu zato
najskuplje haljine najmekše krevete i najteže obaveze
prema svom mužu gospodaru i bogu
više nije smela da se odaziva
na ime Ružica već samo na
Venera Afrodita ili Helena
i bič je pucao o belinu kože
kad god bi je pozvao imenom Ružice
a ona se mahinalno okrenula na poziv
i tako je bilo sve dok nije naučila
da je Ružica ostala negde kraj Ibra
kako bi ustupila mesto Veneri Afroditi i Heleni
ovijenoj Diorovim togama
i posutoj kapima Šanela
T. je lepo organizovao svoj život
i bio toliko zadovoljan time da je
smatrao kako ima pravo da organizuje
i tuđe živote ili da ih prema potrebi
jednostavno ukine pa je zato
i radio te stvari – organizovao je
ili ukidao – sve na osnovu procene i zasluge
protiv čega se niko nije bunio
što je T. prihvatio kao sveopšte odobravanje
samim tim prihvatajući ulogu Gospoda
u postojanju mase
danju je za svoju dušu pisao radove –
poput Uticaj na psihologiju naroda ili
Put ka krovu uspeha – nakon čega ih je
naravno objavljivao u enormnom tiražu
a noću je terao Veneru Afroditu ili Helenu
da obavlja dužnost pokorne supruge –
glavne među sto pedeset postojećih
T. je voleo bičeve lance kožu
i erotsko rublje makar isto
koliko i cveće koje je negovao
u bašti i fotografisao se kraj
njega za mnoge časopise i publikacije
a baštovanske nežnosti je uspešno
kompenzovao vezivanjem udova žene za
ivice kreveta i izlaganjem njenog tela
svojim primitivnim poimanjima strasti
pošto bi Venera Afrodita i Helena
sa bujicom suza i izvesnom količinom krvi
počela da ispušta dušu T. bi se pridigao
seo kraj nje i poveravao joj svoje planove za
sledeći dan i nakon što bi ispričao ko će
biti reorganizovan – ili ukinut – na koji način
će doći do novog kapitala i kakvim duhovnim
i fizičkim aktivnostima namerava da ispuni
dan do večeri potapšao bi je po obrazu
štipnuo za grudi i pozvao neku od ostalih 149
anđela da se pobrinu za nju u prolazu izvodeći
zaključak kako sve one imaju
krupne vlažne i pomalo uplašene oči
baš kao da su zaista anđeoske
T. je voleo da voli i bio je uveren
da zna da voli i svi oko njega su ga ubeđivali
da zna da voli i da im je njegova ljubav
potrebna iznad hleba vode i vazduha –
takvi su vozili crna blindirana kola i
ponekad neku od ostalih 149 žena ili
neku od 460 povremenih avantura dok
su mnogi dobili kredite placeve kuće
ili bar solidna primanja i ljubav je
cvetala kao cveće u bašti i svi su bili
baštovani tog cveća ali niko nije znao
šta je T. voleo više od svega
a T. je više od svega voleo nagon smrti koji
ga je uvek iznova terao napred i protiv kojeg
se najžešće borio jer nagon smrti
je uvek prijatelj
a samo jednom dželat
T. je odavno spoznao granicu
prijateljstva sa nagonom smrti i
nikad je nije prekoračio i zato
je uživao i samo uživao i čak
nalazio užitak u traženju novih užitaka
jer je znao pravila igre i umeo da
komanduje nagonom smrti – zato
su i bili prijatelji i zato je T. bio najveći
ništa nije večno a svako može da pogreši –
često je T. ponavljao samom sebi i
uvek je polazio upravo od toga misleći
da nimalo nije večan i da uvek može
načiniti grešku ali je takođe bio i
grandiozna ličnost koju su uporno
ubeđivali da je večna pa je vremenom
počeo da obraća pažnju samo na krupne stvari
kako i priliči večnima iako je još uvek
duboko u sebi smatrao da večnosti nema
ušao je u sobu svoje Venere Afrodite i Helene
da joj podari dozu nežnosti i ona se obukla
kako je on voleo a onda mu je predložila da
vežu njega i on je ushićeno pristao – iako inače
ne bi ali je baš tada bio jako nadražen i želeo
novi užitak – uz napomenu da mu jedna ruka ostane
odvezana i da mu se u nju stavi bič i tako je i bilo
i njegov glavni anđeo ga je zajahao i stvar mu se
dopala i tražio još i još i još sve dok nije osetio
snažan bol u grudima vratu i levici zavapivši
zašto sad zašto baš sad da tražim više nego što treba
ali njegova Venera Afrodita i Helena nije prestajala
sa jahanjem jer je tražila svoje i karala ga je i kad je
već umro i karala ga je kada se rastočio u prah
zatim je izašla
da je vidi masa
i rekla je da se zove Helena a masa je poludela zbog njene
lepote i potukla se među sobom izlomivši
crna blindirana kola
i spalivši kuće
i preoravši placeve
i proćerdavši kredite.
čet - 09.06.2005
HRONIKA
Mnogo pre nego što sam se uopšte začeo, predodređeno je da će moja sudbina biti povezana sa alkoholom.
Značaj alkohola u mom životu prvi put sam uvideo sa pet godina, kad su mi davali da pijem pivo u prisustvu gostiju. Smejali su se dok su gledali kako mali cuga, a ja sam posle toga izlazio napolje i jurio devojčice da im skidam gaćice.
Sa dvanaest godina prvi put sam samom sebi nalio piće. Do tada mi je uvek sipao neko drugi. Odjednom su se svi zabrinuli i počeli da kriju flaše od mene. Ali, bilo je prekasno. Ono što je neki čukun-deda ostavio svom sinu u nasleđe, a ovaj svom i tako redom sada je buknulo u mojim žilama terajući me da nastavim sa svetim zavetom.
Kao da sam imao ugrađen radar za otkrivanje flaša. Nalazio sam ih u korpi za prljav veš, u rupi ispod parketa, u televizoru (!), u majčinim čizmama. Jednom su flašu sakrili u rernu i zaboravili na nju, i malo je falilo da svi izginemo kad su uključili rernu da se zapeku sarme. Čak sam jednu flašu našao kod komšije dok sam se igrao sa njegovim sinom, Mihajlom. Moji su je tu verovatno sakrili kad su nekom prilikom bili pozvani na kafu.
Tada sam pozvao Mihajla u najudaljeniji ugao njegove sobe, odšrafio poklopac sa flaše i pružio mu je.
Mihajlo je nategnuo, zatim pocrveno i počeo da kašlje.
»Ovo je odvratno«, prostenjao je grcajući.
»Pričekaj još malo pa probaj opet.«
Pošto sam pušio već tri godine, izvadio sam paklo iz džepa, uzeo cigaru i ponudio Mihajla.
Bojažljivo je pružio ruku kao da se plašio da će ga nešto ujesti, i uzeo cigaru. Zapalio sam mu. Ponovo je počeo da kašlje.
»Odlično. Sad povuci iz flaše. Tako.«
Prestao je da kašlje.
»Prestao sam da kašljem«, reče Mihajlo.
»Aha. Dobrodošao u klub.«
»Ali vrti mi se u glavi. Zašto mi se vrti u glavi?«
»Tako mora da bude. Navikni se na tu činjenicu.«
Povlačio je dimove i gutljaje.
»Kod nas se to radi već vekovima. Trebalo bi da predložiš ćaletu da i vi započnete tradiciju«, rekao sam.
Mihajlo je bio više prema gluposti nego prema pameti i to mi se dopadalo kod njega. Nije uzvraćao svojim dobrim idejama na moje dobre ideje. A sve moje dobre ideje su ga oduševljavale.
Onda je odjednom njegov ćale banuo u sobu.
»Šta se to oseća na duvan i alkohol?«, upita on njušeći vazduh. To mi se učinilo kao glupo pitanje.
»E pa, Mihajlo, ja sad moram da krenem. Doviđenja, čika-Milutine«, rekao sam i žurno pošao kući.
Zastao sam ispred njihovih vrata i osluškivao.
»Tata, razmišljao sam nešto. Moramo da započnemo tradiciju«, čuo se Mihajlov glas.
»Ti ja dam tradiciju! Šta se oseća na duvan i alkohol? Kakvu tradiciju?«, vikao je čika-Milutinov glas.
»Pa to, duvan i alkohol. Tihomirovi na tome opstaju vekovima.«
»Je l' vekovima?...A, znači vekovima...znači...a...vekovima...«, stenjao je čika-Milutin dok je bez promašaja šakama gađao Mihalove obraze.
Ušao sam u svoj stan. Moji su sedeli i pijuckali neku destilovanu rakiju. Smrad zagorelog ručka je okupirao vazduh, ali nikog nije bilo briga. A ja sam bio ponosan na sebe. Širio sam ideju.
Sa dvadeset dve godine sam bio težak zavisnik. U retkim trenucima kad nisam pio maštao sam o tome, a kad bih seo da pijem maštao sam o mogućnosti večitog opijanja. Cigaretu nisam vadio iz usta. Bio sam strašno ugojen, možda čitavih 150 kila na metar i osamdeset visine. Bio sam najdeblji čovek u okrugu. Fotografisali su me za neke medicinske udžbenike kao primer fizionomije deformisane od alkoholizma.
Moji su me vodili u raznorazne klinike na lečenje, ali nije vredelo. Čak se nekoliko lekara propilo lečeći me. Moji su se svake noći opijali od muke, a ja sam pio sa njima iz solidarnosti.
I Mihajlo je postao notorni. Rešio je da postane rodonačelnik svetle tradicije u svojoj porodici. Čika-Milutina je izbacio iz stana, jer nije bio oduševljen tom odlukom. Čika-Milutin je otišao da živi na krov naše zgrade i jednog zimskog jutra su ga našli. Dok su komšije iznosile sa krova njegovo zaleđeno telo, nekako im je iskliznulo iz ruku, palo s visine u hodnik poslednjeg sprata zgrade i razbilo se na bezbroj komadića. Nikada nisu uspeli da sastave do kraja mozaik čika-Milutinovog tela.
Onda je, kada sam imao dvadeset šest godina, počela da me muči jetra. Tada mi je na pamet pala suluda ideja da ostavim piće. Dosadilo mi je da budem zavisan. Počeo sam da pijem samo kiselu vodu i tako sam suzbijao krize. Bilo mi je užasno teško. Imao sam halucinacije. Na ulici mi se činilo da kraj mene ne prolaze ljudi, već velike raznobojne flaše pune mirisnih alkoholnih napitaka.
Posle nedelju dana više nisam imao nikakvu želju za alkoholom. Pio sam po desetak litara kisele vode dnevno i bilo mi je lepo. Moji su odahnuli, ali su se i zabrinuli što uopšte ne konzumiram nešto jače. A ja sam ih ubeđivao da pređu na kiselu. Belo su me gledali.
Primetio sam da sam postao sumnjiv ukućanima. Sve skrivene flaše su izneli na svetlost dana i poređali ih po policama, vitrinama, fiokama, ormanima, regalima, sudoperi, kadi, i pratili moje reakcije. Ali, ja sam hladno prolazio kraj tih dve hiljade tri stotine i nešto litrenjaka, polulitrenjaka i 7 deci, i smeškao se natezajući svoju kiselu vodu.
Baba po majčinoj liniji, osamdesetogodišnja starica u invalidskim kolicima, zabrinuto je cedila svoj večito poluprazni čokanj i non-stop mrmljala: »Iju, iju, ko nam tako uroči dete...«
Otišao sam kod Mihajla. Pokucao sam.
»Odbij!«, zaurlao je iz svog stana. Ušao sam. Bilo je otključano.
Mihajlo je prosuo po krevetu svojih 120 pijanih kilograma i odatle smrdeo na sve strane. Kao da se mesecima nije okupao.
»Očajan sam«, rekao je. »Juče sam posegnuo za špricem. Direktno u venu sam ubrizgao devedesetosmoprocentni alkohol, i samo mi se malo zavrtelo u glavi. Ništa me više ne hvata.«
Počeo je da plače. Suze su mu se osećale na alkohol.
»'Ajde, ne plači. Vidi šta imam. Probaj«, rekao sam i pružio mu flašu s kiselom vodom.
»Je l' to hoćeš da me otruješ? Što mi daješ kiselu vodu? Rugaš mi se?«
»Ma, ne. Samo mislim da više nema smisla piti alkohol. Oslobodi se toga. Više nije štos biti zavisan.«
Mihajlo je otpio malo kisele, zakašljao, otpio još malo i bilo mu je bolje. Izgledalo je da razmišlja o nečemu.
»Nije loša ideja«, rekao je na kraju. »Biti oslobođen zavisnosti. Imaš li još kisele?«
Voleo sam ga...
U dvadeset devetoj godini sam počeo da kašljem više nego ikad. Otišao sam kod lekara i on je postavio dijagnozu: rak pluća. Rešio sam da ostavim cigarete. Tresao sam se od napora i po čitav dan žvakao žvake. Podvrgli su me nekim terapijama, mada su bili vrlo skeptični. Niko mi nije davao još dugo. Ali, ja sam posle pet dana prestao da osećam bilo kakvu želju za duvanom i to me je veoma obradovalo. Pomislio sam kako je divno ne pušiti četiri pakla dnevno.
Počeo sam da se osećam bolje. Šetao sam hodnicima bolnice i nudio umirućima žvake. Onda su me ponovo pregledali. Svi lekari su se uhvatili za glavu. Nigde nije bilo raka. Tražili su i tražili, dugo i uporno, i stekao sam utisak da su žarko želeli da ga nađu.
Proglasili su me zdravim. Slikali smo se za masu novina. Njih stotinak medicinara i ja, kao medicinsko čudo. Naravno, pomenuli su svoje zasluge.
Mihajlo je bio oduševljen idejom o ostavljanju duvana. Sada je, pored kamiona kisele vode, naručivao i kamion žvakaćih guma nedeljno. A mene su moji izbacili iz stana i odrekli me se preko novina. Gađali su me iz malokalibarskog naoružanja dok sam snosio svoju telesinu niz preuske stepenice. Osamdesettrogodišnja baba je pucala iz sačmare vičući: »Pu, đavole! Pu, Sotono! Pu, nekrstu!«
Našao sam sebi garsonjeru, svio toplo gnezdo i otpočeo sa novim životom.
Rešio sam da smršam. U poslednje vreme mi je strašno smetalo. Dostigao sam 168 kilograma i falilo je još samo kilo ili dva, pa da jednostavno eksplodiram.
Otišao sam na košarkaški trening. Otrpeo sam polučasovno smejanje i valjanje po podu trenera i igrača. Dvojici je potekla krv na nos od tolikog smeha. Ali, pustili su me da treniram tada i na svim ostalim treninzima. Jer, na tom prvom treningu, za tri minuta sam zabio 15 pogodaka, uhvatio 4 lopte i imao 3 asistencije. Nešto nezapamćeno.
Posle mesec i po dana pao sam na 136 kila i postao član startne petorke. Za dvadeset devet minuta provedenih u proseku na terenu, postizao sam prosečno po 45,7 poena uz procenat šuta 88%. Broj navijača se udesetostručio i iznosio je više hiljada. Ponovo slike u novinama. Naslovi su bili bombastični:
DEBELJKO HARA ŽEŠĆE NEGO NAD JAPANOM
- ni istoimena atomska bomba nije imala takvu razornu moć –
I S TOLIKIM SALOM KROZ ODBRANE PRAVI SLALOM
Počele su da pljušte prvoligaške ponude. Odjednom sam svima bio jako važan. Trenirao sam predano i marljivo. Težio sam 102 kilograma.
Onda sam se jednom uhvatio kako mokraćom ciljam u šolju sa udaljenosti od kojih šest metara i pobedonosno širim ruke. Košarka me celog obuzela. Smesta sam prestao da igram.
Danonoćno su mi dolazili direktori, menadžeri, komesari, treneri, igrači, navijači i zvali me da se vratim, ali nije vredelo. Košarka je postala deo moje prošlosti. Ali, pomogla mi je. Istopio sam čitavog jednog čoveka.
I, sada, došlo je vreme da u priču ubacim lik i ime osobe koja je do sada neopravdano bila izostavljena. Marija, Marija, moja noćna frustracijo.
Davno su prošli dani kad sam je, kao polupijani petogodišnjak, jurio da joj skidam gaćice. Nikada nisam uspeo u tim pokušajima, i mislim da je ta nedostupnost njene intimnosti bio onaj fatalni uzrok mog zaljubljivanja. Pouzdano znam da sam se prvo zaljubio direktno u ono što sam želeo da razotkrijem iako nisam imao pojma ni šta je to.
Kako su prolazile godine, tako su se i moje oči podizale sve više i upoznavale nove detalje na Mariji. Na kraju su moje oči poznavale njenu figuru i lice bolje nego što ih je i ona sama poznavala. Tada sam shvatio da je volim celu, totalno i neopozivo.
Treba li reći da sam je pratio? Bio sam upoznat sa svakim njenim korakom, svakim njenim potezom. Živeli smo u istoj zgradi.
A onda, kada sam bio izbačen iz porodičnog stana, uhvatilo me krajnje očajanje. Mislio sam samo na to kako ću biti još udaljeniji od Marije nego do sada. Zato sam garsonjeru, svoje toplo gnezdo, svio u susednoj ulici i sa svog prozora sam mogao da gledam njen prozor, što nisam mogao sa svog bivšeg prozora jer je stanovala dva sprata iznad mene na istoj vertikali. Tako sam, igrom slučaja, postao još bliži Mariji. Ali, tu je bio i jedan problem. Naime, mogao sam da vidim i svoj bivši prozor, što znači i da je moja rodbina mogla da vidi moj sadašnji prozor. Sa radošću su iskoristili tu činjenicu, i svakodnevno sam bio u opasnosti od snajperskih metaka (u poslednje vreme sam primetio kako cev omanjeg topa zlokobno gleda prema meni iz njihovog stana).
Jedne večeri sam rešio da joj otkrijem osećanja koja sam gajio prema njoj. Jedino nisam znao kako da uradim to. Bio sam jako smotan u kontaktima sa suprotnim polom. U stvari, nikad nisam ni kontaktirao sa ženama.
Rešio sam da je sačekam u zgradi. Seo sam i čekao u njenom hodniku. Sastavljao sam u sebi tekst kojim bih joj izjavio ljubav. U igri je bilo oko trista varijanti. Sedeo sam u mraku na stepenicama. Onda su se ulazna vrata zgrade naglo otvorila. Presekao sam se. Počeo sam da ustajem sa stepenica, kada se svetlo u hodniku upalilo. U mutnoj svetlosti slabe sijalice prepoznao sam ko je ušao: moj stric! Bio je mrtav pijan. Pogled mu se zaustavio na meni. Prvo je samo stajao ne verujući, zatim mu je nešto sinulo.
»Ti!«, dreknuo je pijano i mašio se rukom za pištolj.
Stuštio sam se prema njemu poput lavine, prosto ga pregazio i otrčao u svoje toplo gnezdo.
Nedelju dana nisam pokušavao ništa, a onda sam, sa savršenim planom, krenuo da osvojim Marijino srce, ali ovog puta u parkiću iza zgrade. Tu je bilo ljuljaški, klackalica, klupa, raznog drveća i žbunja i par svetiljki koje su park obasjavale nežnom neonskom svetlošću. Čulo se cvrkutanje ptica. Morala je da padne u tako romantičnoj atmosferi. Od reči do reči sam znao ono što ću joj kazati i mirno sam je čekao, sakriven iza podebljeg drveta kraj jedne neonke.
Najzad sam je video kako se približava. Kada je bila dovoljno blizu, izašao sam iza drveta i stao pred nju i nežno šapnuo: »Marija...«, i baš u tom trenutku neonka se ugasila, ostavljajući nas u delimičnom mraku, a Marija je vrisnula: »Upomoć! Medved!«, i otrčala, a ja pobegao.
U novinama se pojavio naslov:
MONSTRUM U ULICI ANTIČKIH JUNAKA
- »...koga je Marija Škriljac (24) opisala kao strašno veliku
i deformisanu čovekoliku osobu. Upozoravaju se građani...«
Eto, tada sam rešio da smršam i počeo da igram košarku.
Moj trideseti rođendan se poklopio sa nežnim lisnatim prolećnim danom. Napolju su cvrkutale ptičice itd. Iz omamljujućeg sna me je prenula uporna zvonjava telefonskog aprata.
»Srećan ti rođendan, sine«, zakrčala je čestitka iz slušalice. »Nadamo se da je poslednji. A ako te ne bude hteo Bog, mi ćemo te.«
Zatim sam čuo klik.
Da bih obeležio srećan trideseti, izašao sam i kupio gajbu kisele vode, tri vekne hleba, pet kilograma krompira i jedno prasence. I onda se, dok sam se vraćao u toplo gnezdo, desilo to. Odnekud se stvorila ispred mene i rekla zdravo. Oduzeo sam se.
»Dugo te nisam videla«, rekla je Marija.
»A?«
»To prase i flaše...Mislila sam da očekuješ goste.«
»A, ne, ne...Danas mi je rođendan, pa sam to kupio onako...da se častim.«
»Znam.«
»Šta znaš?«
»Znam da ti je danas rođendan.«
»Otkud znaš?«
»Pročitala sam u nekim novinama. Napisali su datum tvog rođenja i još neke stvarčice. A je l' istina da za ručak jedeš po 200 sarmi?«
»Dve...O, ne...to su novinari...znaš kakvi su oni. Ha-ha.«
»Želiš li goste?«
»Pa, iskreno, baš mi i nisu potrebni.«
»Dobro, a kad bi me pozvao bar na kafu?«
Pocrveneo sam, mislim da mi je i teme pocrvenelo, da mi je i ono malo mozga pocrvenelo.
»Svakako, svakako. Izvini, ha-ha, malo sam zbunjen«, rekao sam.
Otišli smo u moje toplo gnezdo. Nije prokomentarisala spuštene roletne, a ja sam bio srećan što neću morati da joj objašnjavam da je to zbog moje rodbine. Popila je kafu, ali je ostala i dalje. Pomogla mi je oko prasenceta i krompira, i onda smo, dok se sve to peklo, sedeli i pričali. Isuviše sam bio zbunjen da bih mogao da upamtim ceo razgovor.
»Počela sam da pratim utakmice samo zbog tebe. Obožavala sam da te gledam.«
Progutao sam knedlu. Ne znam zašto sam tada rekao: »I ja.«
Sledeće što mi je ostalo u sećanju bilo je:
»...I kad sam se te večeri vraćala kući, umalo nisam umrla od straha«, rekla je.
»Kako?«
»Odjednom se ugasila svetiljka, a nešto ogromno je izašlo pred mene i reklo moje ime. Prosto sam osetila kako mi je stalo srce. Počela sam da vrištim i pobegla sam. Bože, kako sam bila uplašena...Pisali su u novinama o tome.«
»Čini mi se da sam čitao.«
»Znala sam da si to bio ti.«
»Šta?«
»Znala sam da si to bio ti, te noći u parku.«
Zatim se razgovor nastavio, ali moja sluđena pamet nije registrovala ništa od toga, osim jedne Marijine rečenice.
»Srećan ti rođendan.«, rekla je i poljubila me. Mrak.
Onda je prasence već bilo reš i krompiri su fino porumeneli, pa smo se prihvatili posla. Kada je ručak bio završen, od prasenceta su ostale samo oglodane kosti i bio sam toliko kulturan da nisam podrignuo ni posle flaše kisele vode popijene na eks.
Marija je ostala i na večeri, i posle toga još, celu noć, samo ona i ja u mom krevetu. Nije se smejala, a ja sam krišom pustio jednu suzu kad sam izgubio nevinost. Šest hitaca iz snajpera, koji su završili u zidu naspram prozora, ostali su nezapaženi.
Imao sam trideset dve godine i bio ludo zaljubljen. Dvadeset osam puta sam je zaprosio i uvek sam bio odbijen. Nije želela taj papirić i burmu, jer bi se osećala zarobljena. Ali, nikada nije odbijala zlatno prstenje, narukvice i lančiće, koje sam joj poklanjao u zanosu strasti.
Toliko sam je voleo da sam jednom, u afektu, stao na prozor svog toplog gnezda i isturio grudi prema svom bivšem prozoru, a sa usana su mi se otkidale glasne reči: »Neka pucaju! Neka me ubiju kad me ti ne želiš, draga! A ako me želiš, kaži mi da se pomerim!«
Dva metka su mi prozviždala kroz lobanju, a jedan kroz grudni koš. Dok sam padao, poslednjom svešću sam čuo: »Želim te, dragi.«
Otvorio sam oči i trudio se da uoštrim prvu stvar na kojoj mi se zaustavio pogled. Neka baba s brkovima i bradavicom na obrazu.
Onda je došao čovek u belom mantilu sa savršeno ozbiljnim i strogim izrazom lica. Zatim su mu se crte lica razvukle u osmeh.
»Dobro došli«, rekao je čovek u belom mantilu.
»Gde je Marija?«, pitao sam.
»Marija? Tihomire, vi ste bili četiri godine u dubokoj komi.«
Izašao sam iz bolnice na dan mog trideset šestog rođendana. Vratio sam se u svoje toplo gnezdo. Tek kada sam video stanje u garsonjeri, shvatio sam: prošlo je četiri godine. Budući da sam voleo Mariju svakim danom sve više, posle ovoliko vremena osetio sam da sam skroz lud za njom. Ali, gde je bila ona? Tražio sam je svuda, baš kao što sam nekad tražio skrivene flaše. Ovog puta nisam našao ništa.
Onda sam je, nakon nekoliko dana, sreo na ulici. Ispod ruke je držala mušku osobu visoku bar dva metra i široku bar metar i po.
»Ti?! Živ si?«, zapanjila se Marija.
»Draga, samo kaži i ispravićemo tu grešku«, rekao je muškarac iz basa.
Otrčao sam u svoje toplo gnezdo, povređen i slomljen. Mesecima sam patio. U kulminaciji očajanja, jednog dana sam sebi prerezao vene, ali krv je prokapala dole, do suseda koji su živeli ispod mene i oni su pozvali hitnu pomoć, i onda su me ušili.
Uhvatila me teška depresija. Ležao sam na krevetu i razmišljao o Mariji, čeznuo za njom. Pio sam više nego ikad. Čitav jedan zid je bio prekriven gajbama kisele vode. Rešio sam da zaboravim Mariju. Prva pomisao posle toga bila mi je kako sedi na šolji i napinje se i oči su joj čvrsto sklopljene i žile na vratu izbočene, a iz nje izlazi i izlazi...
Posle šest dana sam se odljubio. Otišao sam kod Mihajla (u najvećoj tajnosti, jer je uvek vrebala opasnost od moje rodbine). Zatekao sam ga kako pravi balon od žvakaće gume preko čitave sobe. U svakoj ruci je imao po jednu flašu kisele vode, obe do pola prazne.
»Mihajlo«, rekao sam mu. »Nikad ne dozvoli da ljubav ovlada tobom. Žene su gore od bilo čega što te može zarobiti.«
»Aha«, rekao je Mihajlo. »Iako ne znam o čemu pričaš, jer nikad nisam bio sa ženom, ta ideja mi ne zvuči loše. Uzgred, gde si tih ovih godina?«
Stari dobri Mihajlo...
Nakon kratkog vremena osetio sam užas. Bilo je gluvo doba noći, a ja sam poželeo gutljaj kisele vode i ustao sam iz kreveta da otvorim jednu flašu. Ali, avaj, sve flaše su bile prazne. Počeo sam da se znojim i obuzela me drhtavica. Hitro sam se obukao i istrčao iz svog toplog gnezda, polulud od bola koji mi je razarao mozak. Napolju je padala beskrajna prolećna kiša, a ja sam posrtao mokrim ulicama tražeći makar jednu prodavnicu u kojoj bih mogao da kupim kiselu vodu. Ali sve je, o sve je bilo zatvoreno. Iz dubine ispustio sam zverski urlik i obeznanjen se srušio na zemlju, dok su kišne kapi bezuspešno pokušavale da ugase vatru kojom sam izgarao u agoniji.
Prestao sam da pijem kiselu vodu i otišao u Zavod za lečenje od zavisnosti. Slatko su se ismejali kad sam im izneo svoj slučaj. Rekli su mi da sam načisto lud, a za takve postoje druge ustanove.
Naredne tri nedelje sam bio jako bolestan. Mislio sam da mi je došao kraj. Pri temperaturi od 45 stepeni Celzijusovih, priviđala su mi se mala bića, zelena poput meni dobro poznatih flaša.
Dvadeset drugog dana sam bio kao nov, poputno zdrav i okrenut životu. Usput sam prestao da konzumiram i žvake. Bio sam izbavljen i snažniji nego ikada. I Mihajlo je bio oduševljen kao nikad pre.
Mislim da je to počelo sa onim plamenim temperaturama. Moguće je da sam tada doživeo neki težak poremećaj. Uglavnom, prvo mi je palo na pamet da sam bez prevoza bio bespomoćan. Kud god bih krenuo, bio mi je potreban prevoz. E, pa rešio sam da to više tako ne može. Počeo sam da koristim samo svoje noge. Između jednog i drugog kraja Grada stajali su kilometri i postali su znatno duži, ali su bili nekako slađi, možda zato što sam najzad osetio da su stvarni. Ko mari što sam svaka dva meseca kupovao par obuće.
Kad mi je bilo trideset osam godina, shvatio sam da mnogo zavisim i od sopstvenih nogu. Ta misao mi je došla nasred ulice. Sledećeg trenutka sam legao na zemlju i nastavio put kotrljajući se. Više uopšte nisam koristio noge i nisam osećao da mi nedostaju. Nisam se osvrato na komenatare prolaznika i smeh dečurlije. Bio sam srećan. Najveći problem mi je prestavljalo kotrljanje do svog toplog gnezda, jer sam živeo na sedmom spratu, a stepenice su bile vrlo strme.
Novine su donele naslov:
KOTRLJAJUĆI SUGRAĐANIN
- »Tihomir Leskovac je postao nova atrakcija Grada odbijanjem
da se kreće uz pomoć nogu. Molimo građane da ga ne šutiraju...«
Zašto moram da uzimam hranu? Prestao sam da jedem. Otkotrljao sam se do Mihajla, koji je i sam prihvatio moj način kretanja.
»Mihajlo, primetio sam da smo zavisni od hrane. Ja sam prestao da jedem. Odmah se osećam slobodnije«, rekao sam mu.
Bio sam dosledan u svojoj odluci, ali sam počeo da gubim na težini. Na kraju sam težio samo 40 kilograma. Sve češće su na mene naletali psi, misleći da sam gomila neoglodanih kostiju.
Kad sam ostavio hranu, zar sam mogao da dozvolim da budem zarobljenik potrebe za vodom? Voda je postala deo moje prošlosti.
Postajalo mi je sve lakše da lišavam sebe potreba, uprkos tome što sam svakog dana bivao sve malaksaliji.
Krenuo sam s Mihajlom u jedno zajedničko kotrljanje gradom. Ljudi su nas gledali, a onda su neki od njih legli i kotrljali se s nama. Posle nekog vremena su ustajali, čistili odeću i govorili: »Ova dvojica su načisto ludi.«
Mihajlo je bio još mršaviji od mene i bio je vrlo slab, pa sam često morao da zastanem s kotrljanjem da bi me stigao.
»Izdrži, uvek je teško u početku«, rekao sam mu, mada sam i ja bio u jadnom stanju.
Tada mi je sinula jedna ideja i viknuo sam: »Mihajlo, zaustavi disanje! To je uzrok svih naših zavisnosti!«
Prestao sam da dišem i počeo je da me obavija mrak. Kao iz velilke daljine čuo sam Mihajlov ropac: »Dobra ide...«
Kad sam došao sebi, gomila ljudi je bila nad nama, a neki heroj je pokušavao da nam da veštačko disanje. Prvo sam grčevito odbijao, a zatim mi je, kao proviđenje, došla kristalno jasna misao: BIO SAM ZAVISAN OD ŽELJE DA NE BUDEM ZAVISAN!
»Ovom drugom nema pomoći«, rekao je neko.
Uspravio sam se na svoje klecave tanke nožice i pogledao oko sebe. Aha, eno kafane. Najpre idem na pivo i porciju pohovanog mozga, a onda ću...
sre - 08.06.2005
čist vazduh
ČIST VAZDUH
Pavle se vraćao kući autobusom. Bilo je pola osam uveče. Večernji špic. Vreme je bilo sparno, vonjalo je na kišu. U autobusu, vrućina je postajala nepodnošljiva. Gomila ljudi u preuskom prostoru. Neotesani, ludaci, krvopije, poneka dobra riba, svi oni, gurali su se i gazili međusobno, belih očiju i oznojenih čela. I Pavle se znojio, tanka košulja mu se već zalepila za leđa i osećao je sebe ispod pazuha. Prokleo je u sebi čitavu tu bagru u autobusu. I bez njih je imao veoma težak dan. Čitavo telo ga je bolelo, dok su mu se misli rasplinjavale jedna u drugoj. Umor ga je danima glodao poput uporne buve.
Onda ga je osetio otpozadi. Dodir je bio prvo lagan, pa sve drskiji. Nije se pomerao, gledao je kroz prozor. Ruka je monotono šetala gore-dole, gore-dole po njegovom guzu. Uporni pokreti su sve više smanjivali verovatnoću da to bude slučajnost. Onda je ruka okrznula njegov bok i počela da mili ka njegovom šlicu. Malo je iskrenuo pogled unazad, da vidi ko ga to zlostavlja. Krajičkom oka je spazio žutu kovrdžavu kosu, rošavo lice i podvaljke s graškama znoja koje su se teško valjale prema već ovlaženom okovratniku njegove karirane košulje. Zakrvavele oči neraskidivo zakovane za nešto u prostoru. Tip je preselio ruku na njegovu kitu, malo promesio i počeo muklo da krklja negde iz dubine grla. Pavle je po prirodi bio staložen ali je ovo za taj dan bilo previše. Naglo se okrenuo prema tipu. Dočekao ga je pogled ovlaženih usnica po kojima je suludo jurio bledocrveni debeli jezik. Jezik je zastao kad mu se Pavle obratio: »Dobro, mamu ti pedersku, izađi sa mnom na sledećoj stanici.« Svi prisutni u autobusu su zijali u njih dvojicu. Pavla nije bilo briga.
Prosto je izgurao tipa iz autobusa. Zatim je pred svim onim ljudima na stanici ubio dušu u njemu. Niko ni reči nije rekao.
U devet sati je bio kod kuće. Uzdahnuo je, gurnuo ključ u bravu i otključao vrata. Ušao je. Ana je sedela u sobi i gledala TV.
»Stigao si«, reče ona.
»Jesam. I užasno sam umoran. Odmah idem da malo prilegnem«, reče Pavle.
»A poljubac?«
»Oh, izvini, dušo«, reče i poljubi je u usta. Bili su u vezi pet godina, poslednjih godinu dana su živeli zajedno. Pavle je otišao u spavaću, a Ana ostala izvaljena na kauču u dnevnoj sobi i beskonačno pritiskala dugmad na daljinskom upravljaču menjajući kanale na TV-u.
Dva sata kasnije, Pavle se vratio u dnevnu sobu. Ana je i dalje gledala TV program. Sva se udubila.
»Skuvaj mi kafu«, reče Pavle.
»Skuvaću i sebi. Nešto me hvata dremež«, reče Ana.
Zatim su sedeli i pili kafu i pušili.
»Kako je bilo danas?«, upita Ana.
»Užas. Imali smo obdukciju«, reče Pavle.
»Opet?«
»Šta opet, tek druga u ovom semestru.«
»Kao da ste juče imali prvu.«
»I meni se tako čini.«
»Šta je bilo ovog puta?«
»Ne bih sad o tome. Hoću na miru da popijem svoju kafu.«
»Kaži mi, kaži mi!«
»Kad sam ti kazao prošli put, otrčala si u WC. Sedi tu i pij kafu i smiri se.«
»Kaži mi!«, skoro ljutito reče Ana.
»Dobro. Imali smo tipa starog oko šezdeset godina«, reče Pavle.
Zastao je, uzeo drugu cigaretu, malo odbijao dimove.
»Prvo su mu električnom testerom otvorili lobanju. Od zvuka tog testerisanja dvoje je palo u nesvest. Kad su se povratili, patolog ih je ispičkarao i rekao im da su zalutali na ovaj fakultet jer ne mogu da podnesu malo krvi. Zatim su mu kožu s lobanje kao čarapu smakli sve do čela i izvadili mozak i stavili ga na sto.«
»Bože«, reče Ana.
»Nema tu boga. Posle su ga rasporili od grkljana dole do bešike. Otvorili su mu grudni koš. Kleštima i testerom prekinuli rebra i grudnu kost, pa ih stavili pored tela. Testere su maltene kao one što se koriste za opštetehničko u osnovnoj školi, samo su deblje i oštrije.«
»Odvratno«, reče Ana.
»Aha«, Pavle se sve više uživljavao. »Posle toga su mu vadili iznutrice. Ali, prvo su jednom najobičnijom kutlačom za supu vadili iz grudne i trbušne šupljine krv. I gnoj. Dve-tri kutlače gnoja su bile prosute iz njega. Gnoj je smradniji od krvi. Gledaš i razmišljaš otkud toliko gnoja u čoveku koji je do juče pričao s tobom i smejao se. Suze su nam polazile od smrada.«
»Oh...«, prostenja Ana i istrča iz sobe.
Pavle je uzeo daljinski upravljač i menjao programe. Erotski film na jednom od njih. Gledao je par sekundi, zatim je ugasio TV. Znao je sve te zahvate i nije žudeo za njima. A njegova erotika sada je rigala u kupatilu. Najzad je čuo zvuk puštanja vode. Onda se Ana vratila.
»Da nastavim?«, upita Pavle.
»Ne, ne...dosta je«, reče ona, vidno bleda u licu.
»Da te pitam«, reče Pavle. »Što jednostavno ne steraš sebi prst u grlo? Čemu ovolika priča zbog malo bljuvanja?«
»Samo sam htela da proverim nešto«, reče Ana.
»Šta to?«
»Nema veze...«
»Ne moraš da mi kažeš«, reče Pavle ponovo uključivši TV.
»Dobro. Htela sam da proverim da li te još volim.«
Pavle je skrenuo pogled sa ekrana na nju.
»Ne razumem«, reče.
»Vidiš, kad te slušam, mogu iznova i iznova da se zaljubim u tebe, samo zbog tvoje priče. U poslednje vreme nisam osećala zaljubljenost.«
»I dalje ne razumem«, reče Pavle vraćajući pogled na ekran.
»Tvoja priča izaziva emociju kod mene. Ne samo zaljubljenost. Nismo skoro pričali. Obavljali smo samo najobičnije razgovore. Želela sam da se uverim kako tvoja priča još uvek može da pokrene nešto u meni, bilo šta.«
»I?«
»I povratila sam sve što sam pojela za večeru«, reče Ana.
Gledali su se neko vreme. Zatim je Ana prsnula u smeh. Pavle je prihvatio. Odavno se nisu smejali tako iskreno, čvrsto zagrljeni sa priljubljenim nosevima.
U neko doba noći, Ana promoli glavu ispod pokrivača. Još uvek je disala ubrzano.
»A kad ćeš ti da učiš?«, pitala je Pavla dahćući.
»Pusti sad učenje«, reče Pavle. »Dođi, imam još nešto da ti pričam.«
»O, jedva čekam«, reče Ana i opet su se sakrili pod ćebetom.
U sedam ujutru zazvonio je telefon. Bio je kao uporna životinja koja im je kopala po snu. »U pizdu...«, siknu Pavle i skoči iz kreveta. Digao je slušalicu. »Da?, pitao je. Čekao je dok mu je glas sa druge strane govorio nešto. »Da...«, »Da...«, »Dobro...«. Zatim je spustio slušalicu i sedeo na ivici kreveta trljajući šakama lice podnadulo od spavanja.
»Ko je to bio?«, upita Ana sanjivim glasom iz postelje.
»Niko. Naručio sam buđenje pa su me probudili«, reče Pavle. »Moram na predavanja.«
»Ljubi me...«, protegnu se Ana mazno.
»Dušo, zakasniću ako sada počnemo. Spavaj. Ljubim te«, reče Pavle i poljubi je u čelo.
»Dobro, ali kad se vratiš, drži se«, reče Ana sa osmehom. Onda se okrenula na drugu stranu i zaspala za deset sekundi.
Pavle je otišao pod tuš i pario se vrelom vodom. Da li je voleo Anu? Svakako da jeste, još je tu bilo ljubavi, iako su pomalo krizirali u poslednje vreme. Možda bi bilo bolje da je i ona imala obaveze na svom fakultetu. Ali, izgubila je godinu i sada je samo sedela kući i vrtela TV programe. Jednostavno su zajedno provodili previše monotonih bezličnih časova. Završio je sa tuširanjem. Najzad je bio zadovoljan svojim mirisom. Čitavog proteklog dana mirisao je sebi na leš koji je gledao na obdukciji. To mu je bilo čudno, sve oko tih obdukcija: režu i seku čoveka dok im patolog priča masne viceve nad njegovim telom, a rodbina kod kuće leleče i kuka, ne znajući šta se radi s njim. Zatim njegove ruke – tako su stvarne, kao da bi mogle da se pokrenu čak i u smrti. Ostali su sa obdukcije izlazili zgađeni, a Pavle je bio rastužen, osećao je neku tupu tugu posle tog čina. Odbacio je takve misli od sebe, obrisao se i obukao čist veš. Popio je jutanju kafu, popušio cigaretu i spremio se za odlazak. Poljubio je Anu u kosu, zatim izašao na ulicu. Napolju je još od sinoć padala kiša i nebo mu je za dobro jutro sručilo bujicu vode na glavu. Gurnuo se u jutarnju gužvu na stanici i čekao autobus.
Izašao je iz autobusa u jednoj ulici. Hodao je još dve-tri ulice naniže. Zastao je pred jednom kućom i u svojoj memoriji proverio adresu. Da, ta kuća je bila njegov cilj. Bila je starinska, sa prostranim dvorištem ispred i visokom metalnom kapijom na ulazu u dvorište. Pored kapije je bio interfon. Pavle je pritisnuo dugme na interfonu i par trenutaka kasnije zvučnik je zakrčao.
»Ko je?«, upita glas iz zvučnika.
»Pavle...Pavle Zavišić. Stigao sam«, reče Pavle u mikrofon.
»Ah, vi ste, mladiću«, oglasi se iz zvučnika. »Uđite.« Zatim se kapija uz zujanje otvorila i Pavle zakorači u dvorište. Trava kraj staze koja je vodila do kuće bila je pokošena. Očigledno redovno održavana. Stigao je do vrata, kucao zvekirom. Otvorio je čovek profesionalno bezlične fizionomije, tamno odelo, bela košulja, čak i bele rukavice. Bog te, pomisli Pavle, kao da sam u Engleskoj.
»Izvolite, gospodine«, reče batler ravnim tonom. Pokupio mu je jaknu i kišobran, pokazao mu prostoriju u koju treba da uđe, zatim se izgubio.
Pavla je u prostoriji dočekao čovek star oko 65 godina, prosede kose sa vidljivim zaliscima i uredno očešljane unazad. Bio je elegantno odeven (suviše elegantno s obzirom da se nalazi u svojoj kući, pomisli Pavle) i držanje mu je bilo vrlo otmeno, za svoje godine čak veoma dobro.
»Dobro došli, mladiću«, reče gospodin osmehujući se. »Izvolite, sedite.« Pokazao mu je mesto na koje treba da sedne. Pavle je seo. Brzim pogledom preleteo je prostorijom. Ogromna je bila. Ispunjena stilskim nameštajem, sa visokim plafonom, uramljene slike na zidovima, jedan od zidova prekrivali su rafovi puni knjiga, na podu tepih koji je odisao skupocenošću. U uglu prostorije spazio je mačku, ne, pre će biti da je mačor, takvo je nehajno vladanje imao. Mačor ga je gledao svojim svetlucavim zelenosivim očima. Neka plemenita sorta.
»Oh, nisam vam se predstavio«, reče gospodin. »Moje ime je Svetozar Anastasijević, advokat u penziji.«
»Drago mi je, gospodine Anastasijeviću«, reče Pavle misleći: čemu sve ovo sranje.
»Da li biste popili nešto? Ah, ovo kiša tera hladnoću pravo u kosti. Mora da ste se prilično smrzli dok niste stigli ovamo«, reče gospodin.
»Ne, nije bilo tako strašno«, osmehnu se Pavle i odmahnu rukom.
»Želite li dobar francuski konjak? Ili viski? Možda...možda ste za neko vino? Burgundac, eto! Star sto petnaest godina. Sad ću reći Filipu da donese jednu flašu iz podruma. Znate, to vino se ovde pije samo u specijalnim prilikama, a to je ova«, reče gospodin i pozva batlera.
Vino je stiglo, bilo je otvoreno i sipano u čaše. »Živeli, za ovaj susret«, reče gospodin. »Živeli«, reče Pavle i otpi. Nikad nije osetio takav ukus u ustima. Čitavo njegovo znanje o vinu svodilo se na kupovno i domaće. Ovo je bilo nešto sasvim novo. I dobro, bolje od svega što je probao.
»Ovo vino je odlično«, reče Pavle.
»Oh, hvala. Znate, određeni broj boca se u podrumu čuva već generacijama, mada s vremena na vreme poručimo nove količine. Poznato vam je da je spravljanje vina prava umetnost, kao i njegovo ispijanje. To vam je kao poljubac koji omamljuje, nikad ne treba preterati u njemu, inače će vas uvući u svoj čarobni zaborav, ha ha.«
»U pravu ste, gospodine Anastasijeviću«, reče uz osmeh Pavle, zatim ponovo otpi 2-3 gutljaja odjednom.
»Vidim da ste prijatna osoba, mladiću«, reče gospodin Anastasijević sedajući preko puta njega. »Ugodno je voditi razgovor sa vama.«
Pavle je ćutao. Fiksirao je mačora. Prokleta životinja, zašto ne skrene pogled na neku drugu stranu?
»Eto, ja sam godinama veoma usamljen«, nastavi gospodin. »Voleo bih da malo popričam sa vama. Izgledate mi kao načitan mladi čovek. A takvih je, priznaćete, sve teže naći.«
Pavle je ćutao. Fiksirao je mačora. Otpijao je iz čaše. Zar je moguće zaljubiti se u vino?
»Retko kada mogu naći pravog sagovornika«, opet se oglasi gospodin Anastastaijević. »Razumete me, mladiću? Nekog, sa kim mogu da se sasvim opustim u razgovoru.«
»Razumem vas, gospodine Anastasijeviću. Mislim da čitav ovaj svet postaje sve plići u svojim shvatanjima. Vrednosti lagano iščezavaju, čak i one davno stvorene.«
»To ste zaista lepo rekli, mladiću. Ali...pa vaša čaša je prazna. Oprostite mi na nemarnosti«, reče gospodin i napuni Pavlovu čašu. »Vi ste sigurno čitali »Fausta«, gde čovek, pojedinac, želi da dosegne svemoguće? To se ponavlja i ponavlja, na ovaj ili onaj način, kroz čitavu istoriju. Nastavimo li dalje, možemo stići do pitanja da li su ikada one stvari, koje su bile proglašavane vrednostima, zaista bile i vrednovane u prizemnom ljudskom rasuđivanju.«
»Ili su samo ismevane«, reče Pavle pijući vino i gledajući mačora. »Čovek želi da dosegne svemoguće gazeći preko tih vrednosti, podsmevajući im se.«
»Da, podsmevanje...Ljudi se podsmevaju svemu i svačemu, želeći da tako budu jači nego što jesu. Fino zapažanje, mladiću. To mi se dopada. A, jeste li čitali Svifta?«
»Džonatan Svift?«
»Da. 'Guliverova putovanja', na primer. Eto, on se zaista snažno podsmehnuo mnogim stvarima u toj svojoj knjizi. Kroz sve one priče, mnoge nazovi vrednosti je izvrgnuo ruganju. A onda su ismejali njega, pretvorivši ga u pisca za decu. Izabrali su dve priče i adaptirali ih tako da svako dete može da ih čita i da se smeje uživajući. I, pomislite samo koliko još takvih primera ima. Svako ismeva svakog. Zar to nije tužno?«
»Možda se tako i stvorila umetnost. Truditi se da ne budeš ismejan, istovremeno ismevajući drugog.«
»Ne, ne, mladiću. Isuviše je tuge u umetnosti da bi moglo biti mesta smehu. A s druge strane, zašto da ne? Smeh, tuga: klackalica. Ko dobro balansira, dobro prolazi.«
Pavle je bacio pogled na veliki zidni časovnik na jednom od zidova. Za neki minut deset sati. Da li se Ana probudila? Otpio je iz čaše. Namignuo je mačoru. I mačor je namignuo njemu, i to dvaput.
»Ali...izgleda da sam se mnogo raspričao. Neki put zaboravim da cenim tuđe vreme«, reče gospodin Anastasijević. »Oprostite mi na neuviđavnosti, mladiću. Razgovor sa vama je zaista prijatan, pa sam se zaneo...Oprostite.«
»Nema problema...«, reče Pavle.
»Preporučili su mi vas«, reče gospodin Anastasijević. »I ne kajem se što sam prihvatio preporuku. Oh, da znate kakvih sve ima...Gospode, užas.«
Pavle je gledao mačora, a mačor mu je namigivao neverovatnom brzinom. Te oči koje sijaju iz crnog klubeta. Jesu li mu se podsmevale?
»...A vi ste sasvim pristojan mladić. Pametan, kulturan. Lep...zgodan«, nastavi gospodin. »Pođite sa mnom.«
Krenuli su uz stepenice na drugi sprat kuće. Ušli su u sobu, jednu od nekoliko na tom spratu. I tu je vladala umetnost. Veliki krevet nasred sobe, veći i od bračnog, dve komode sa svake strane kreveta, po jedna stilska noćna lampa na njima. I tu su bile neke slike i kojekakve efektne sitnice, a čitav jedan zid činio je prozor prekriven plišanom zavesom roze boje.
»Opustite se, mladiću«, reče gospodin Anastasijević i nali im još po čašu vina. Pavle je iz svoje čaše srknuo gutljaj-dva, a gospodin je svoju nagnuo do dna. »Odavno nisam bio u društvu tako pametnog i zgodnog mladića«, reče on nalivajući sebi još vina. Nagnuo je i tu čašu. »Neće biti neprijatno ako vam predložim da se raskomotite? Skinete košulju, pantalone?«
Pavle je to učinio. Ostao je samo u gaćama. Stajao je tako.
»Gospode...Božanstveno si građen«, dahnu gospodin Anastasijević zalepivši pogled za Pavlovo telo. »Smem li da te dodirnem?«
»Ako želite...«, reče Pavle i dalje stojeći. Osetio je dodir ruku na svom telu. Bile su hladne, smežurane.
»Bože. Kao kip. Kao Mikelanđelov David«, šaputao je gospodin. Zatim je brzo počeo da se svlači. Ostao je sasvim nag. Prišao je Pavlu i trljao se o njega.
»Pravi si atleta. Kao stena«, dahtao je. »Samo proviđenje te je poslalo kod mene. Oh, Bože! Smem li da ti skinem gaćice?«
»Ako želite...«, reče Pavle gledajući jednu od slika na zidu.
Strgao je veš sa njega. Pavle je bio obukao one uske gaće koje se uvlače u dupe. One. Inače je nosio bokserice, koje mu je Ana kupovala.
»Aaah!«, reče gospodin Anastasijević ugledaviši ga golog. »Koliki je, majko božja.«
Pavle je primetio da mu se čelo orosilo znojem. Čitavo to matoro telo je drhtalo od strasti. Pomislio je na leš sa obdukcije. Bilo je tu sličnosti. Samo su ruke gospodina Anastasijevića bile hladnije.
»Hoću da ga uzmem u šaku«, reče gospodin. Uzeo ga je i zacvileo. U tom trenutku, njegov se kao malo propeo, zatim opet pao na dno. Ta stvar kod gospodina Anastasijevića bila je mrtvija od one na lešu. Ipak, gospodin je cvileo i hroptao, držeći Pavla u ruci. Pavle je imao osećaj kao da ga je stavio u zamrzivač.
»Joj, dečko, joj, Bože«, stenjao je gospodin Anastasijević. »Kakav komad, kakva zver...Daj da ga stavim u usta, daj da ga progutam, da ga nema, da nestane, takvo nešto ne sme svetom ovozemaljskim hoditi.«
Jebi ga, mislio je Pavle, što se tako žene ne pale na tu stvar? Uvek ispada da su pederi daleko zainteresovaniji za nju. Šta radi priroda?
»Da ga stavim u usta?«, pitao je gospodin, izbezumljen od strasti.
»Ne«, reče Pavle resko.
»Ali, samo malo, samo da ga osetim. Ne moraš da svršiš, samo da ga malo sisam. Plaćam dvostruko od dogovorene cene. Šta kažeš?«
Pavle je razmišljao. Mislio je na kiriju za stan, na hranu, cigare, račune, neku sitnicu za Anu. Tolika lova bi sve to pokrila bar mesec dana. »Ne.«
»Onda me jebi. Hajde, dečko. Hajde, zlato moje kurato. Ne mogu više. Uradi to.«
Pavle je navukao kurton, namazao ga kremom i krenuo u gospodina Anastasijevića.
»Ooooo...Ne mogu da verujem...majko...oh-oh...šta mi radiš? Ti si životinja...deeečko...Bože moj!«, dernjao se gospodin.
Pavle se trudio da ga uništi. Unutra je bilo maltene ledeno. Da li se Ana probudila? Ona je bila vrela. A sad je gurao u leš. Mlohava staračka guzica se tresla od udaraca pod njim. I taj će jednog dana na obdukciju. Uzrok smrti: pocepana creva, razmišljao je Pavle dok ga je rasturao. Stari nije imao dovoljno mozga da shvati kako to rasturanje nije bilo iz ljubavi ili strasti.
»Jaaaooo...uh...uh...volim te, dečko...OOOHH...majčice moja...hajde, dečko, hajde...svrši...SVRŠI! ISCEDI GA!«
Odjednom se u sobi stvorio crni mačor. Još uvek je namigivao, ali ovog puta ne samo jednim okom već naizmenično, prvo desnim pa levim, pa opet. Pavlu je došlo, izvadio ga je i brzo smaknuo kurton, i isprskao gospodina Anastasijevića svud po dupetu i leđima.
»Oooo...ne mogu da se pomerim«, prostenja gospodin. »Iz koje si džungle došao, mladiću?«
»Gospodine, žurim. Ako mogu da dobijem svoj novac...«, reče Pavle oblačeći se.
»Svakako, dečko, svakako«, reče gospodin Anastasijević vraćajući se u život.
»Zaslužio si svaku paru. I više od toga.«
Isplatio ga je. Duplu sumu. »Moraš doći opet«, rekao mu je na kraju. Pavle je izašao i krenuo na autobus. Bio je srećan jer nije morao on da se guzi. Proteklog dana nije išlo tako lako. Na izlasku je virnuo u zidni sat: još malo pa podne. Imao je vremena da stigne na predavanja. A sav taj novac u džepu oslobađao ga je obaveze da popodne ide kod sledeće mušterije. Neka gospođa od pedeset i pet. Smučile su mu se takve. Umesto da svršavaju, one kukaju o svojoj zloj sudbini. Sve mu se smučilo. Sav taj posao. Ali, donosio je novac za najosnovnije životne potrebe, možda i malo preko toga. Ana ga nikad nije pitala otkud mu pare. Bila je, izgleda, pomirena s tim da ih ima. Samo ga je jednom pitala: »Ej, odakle ti krv na gaćama?«, a on joj odgovorio: »Čini mi se da imam šuljeve.«
Posle predavanja, povratak kući se činio tako siguran. A još nije bilo ni četiri popodne. Vraćao se i nosio sitnicu za Anu. Kiša je prestala, u autobusu nije bilo gužve i vazduh je bio prohladan, prijatan. Sasvim čist.
#lara, ko bi reko da tje sve tako ispasti. a ja bash bio istraumiran. kao beba kad se radja. ona inicijalna trauma.
Dovuchite se u Nish tunajt.
Bilo bi fajn za videti vas, mislim aljin i staljin, ovaj Sann.